Često kad se probudim iz tijela, ostavim vani strane stvari, utonem u sebe, i vidim čudesne,velike ljepote.Onda mislim da imam više poslanstvo i da živim život najvišeg stupnja, jedan sam s božanskim;

u njemu se odmaram.Stigao sam do djelatnosti višega reda i stolujem nad cijelim duhovnim svijetom izvan sebe.

Kad nakon umirenja u božanskom, iz duha sletim u područje razumnog mišljenja, razmišljam o ovome: kako se zbiva ovo moje slijetanje i kako je duša nekoć umjela dospjeti u tijelo, ako je odista takva kakva se pokazala po sebi, iako sad već boravi u tijelu.U pojedinačnim dušama živi duhovno nastojanje da se vrate tamo odakle potječu, iako imaju moć i nad stvarima koje slijede.To je poput svjetlosti sunca, koja iako ovisi o suncu iznad, ne škrtari sa svojim darovima ni prema onom što je slijedi...

Pojedinačne duše, ako ostaju sa svjetskom dušom zajedno u razumskom svijetu, bit će oslobođene svake patnje. Ako pak sa svjetskom dušom zajedno ostaju u nebeskim sferama, onda zajedno upravljaju njima, poput kraljeva koji bivajući zajedno s Gospodarom svemira s njim i upravljaju,iako nisu kraljevske krvi, ali su zajedno na istom mjestu...

Onda se opet promijene,i iz cjeline se okreću prema dijelovima, postoje u sebi-skoro UMORNI OD BIVANJA ZAJEDNO SA drugima-i svaka se duša povlači u svoj svijet.Ako to čini tokom dugo vremena, naime, bježi od cjeline da bi se uslijed odvajanja odcijepila od nje, i ne gleda više prema razumskom svijetu, onda i sama postane samo DIO, ostaje sama, oslabi, grabi od svukuda, gleda samo pojedinosti, odijelivši se od cjeline predaje se samo JEDNOJ stvari i bježi od svega ostaloga. Silazi, i okreće se prema toj jedinoj odabranoj stvari, koja je izložena guranjima i udarcima svih drugih.

Odmiče se od cjeline i usred velikih teškoća upravlja tim jedinim s kojim sad dolazi u dodir. Brine se o izvanjskim stvarima, u njima je prisutna, i u njih vrlo ugodno utone.

Onda se s njom događa to za što kažu (Orfej) da gubi svoja krila i dospijeva u okove tijela gubeći na taj način svoju neranjivost, što joj je bilo dano tada dok je živjela zajedno sa svjetskom dušom i upravljala stvarima višeg reda.

To je prijašnje stanje za nju svakako bilo bolje, jer se tada još uspinjala.Sad kad je pala, uhvatile su je i okovale neprijateljske sile, kako to podučava gnoza..Sad umije djelovati samo putem osjetilnoga, jer je spriječena da to učini putem razbora.Zato se kaže za nju da je pokopana i da je u zatvoru.

Ali,ako se vrati prema razumskom uvidu,onda joj se odvezuju spone i opet ide prema gore, dok putem prisjećanja počinje promatrati postojeće. Jer, unatoč padu i pokopanosti, u njoj  uvijek ima nešto transcendentnoga.

Duše su, dakle, nužno dvoživotne, s jedne strane žive  gornji život, s druge ovaj donji: te duše koje više umiju biti zajedno s Razborom žive gornji život, one pak duše kod kojih je stanje oprečno uslijed sklonosti, ili sudbine, žive ovdašnji zemaljski život.

Što se tiče greške duše, za to je kazna dvostruka: jednom, zbog silaska ovamo, drugi put zbog loših djela, koja je počinila kad je već bila tu.

Tako duša,iako POTJEČE IZ VIŠIH I BOŽANSKIH PODRUČJA, DOSPIJEVA U UNUTRAŠNJOST TIJELA. ONA, KOJA JE U BOŽANSKOM REDU NAJZADNJA SIŠLA JE VLASTITOM VOLJOM TU U OVAJ NAŠ SVIJET USLIJED  OBILJA SVOJE SNAGE, I ZATO DA UNESE REDA U TO ŠTO ZA NJOM SLIJEDI.

AKO JOJ USPIJE BRZO SE VRATITI, ONDA NE TRPI NIKAKVU ŠTETU ŠTO JE UPOZNALA ZLO, UPOZNALA BIT ZLA, ŠTO JE SVIJE SNAGE POMOGLA OČITOVATI I ŠTO MOŽE POKAZATI DJELA I OSTVARENJA.

DA SU ONI I DALJE BESCILJNO POČIVALI U BESTJELESNOM SVIJETU, NIKAD NE BI DOŠLI DO OČITOVANJA PA BI I PRED SAMOM DUŠOM OSTALO SKRIVENO ŠTO BORAVI U NJOJ..

jER DJELOVANJE UVIJEK DOVODI NA SVJETLO DANA POSVE SKRIVENU SNAGU, SNAGU, KOJA JE TAKO REĆI, NEVIDLJIVA I NEPOSTOJEĆA I INAČE NIKAD NE BI DOSPJELA U PRAVI ŽIVOT...

PLOTIN