Omraam Mikhael Aivanhov

 93. Prelazak pustinje

 U duhovnom životu naiđe period kada se osjećamo kao da smo prešli jalove, pustinjske predjele: nema se želja ni za čim, sve postaje blijedo, strano. To je najgore stanje u kome jedan duhovnik može da se zatekne. Nije najopasnije razboljeti se, izgubiti novac ili doživjeti neki neuspjeh, već ne osjećati više ljubav, veru i nadu. A kako to može da naiđe svakome od vas, treba znati kako da se savlada to stanje.

   Čak i usred pustinje vi treba da se usudite da kažete: „Gospode Bože, ja sam u Tvojim rukama. Ti si odredio moj put, pa bilo vode ili ne, ja idem, u Tvojoj sam službi. Volim Te Bože, pomozi mi.“ To je sve. Ne dozvolite da lako izgubite svoju veru i svoju ljubav već nastavite da vjerujete sa dvostruko većim žarom. Jer u tome je vaš jedini spas. Nemojte ostati sa utiskom da ste se izgubili usred pustinje, učinite što je u vašoj moći da biste išli što dalje gdje ćete svakako naći neku voćku ili vodu na nekom mjestu: čak i usred pustinje postoje oaze. Hodajte, dakle, sve dok ne dosegnete u sebi samima oazu u kojoj je voda,  što će vam omogućiti da nastavite put. Ta voda je smjernost, to je ljubav.