Opterećen i ubijen brigom, narkotički ovisan o Vašem mišljenju , prevelik sam teret sebi i Bogu nekom Nesposoban sam izdići se u univerzalniju dimenziju,  koja nadilazi lokalno uvjetovane teme i preokupacije, jedina reakcija za koju sam mentalno osposobljen jest maskirano mrziti ljude koji me kritiziraju i reći im da se pokupe ako  im se to ne sviđa. Ne vidim bitnu razliku između cinizma svog i Vašeg ili biblijskog. Vidim poticaj u otporu.
Zašto smo nesposobni sagledati sebe, nesposobni prhvatiti drukčije mišljenje a da ga ne doživimo kao prijetnju. Neprestano cirkuliraju prigovori da se ne smije osuđivatii i generalizirati  a stalno to ponavljamo iz našeg uma. Magnetska rezonanca  pameti otkriva sljedeće neuronske staze: usukani smo u sebe, zadovoljeni malim, robovi tradicije i  lažnog osjećaja sigurnosti, opterećeni statusom i psihološkom matricom da su nam svi drugi krivi, u konstantnom očekivanju da nam netko drugi rješava probleme dok mi ispijamo kavu, bez ideje i vizije,. Od prihvaćene povijesti koja se naprosto događa i ponavlja a za koju ne znamo dali se dogodila ali kažu da je pa vjerujemo, umjesto da stvaramo život mi mrtvimo i dalje, čekamo spasitelja. Taj kompleks manje vrijednosti kompenziramo nabujalim osjećajem lažnog ponosa, busanjem o jedan od stvorenih  identiteta, mahanjem zastavama, povicima i mišljenjima tuđim, a ne shvaćajući da povijest ne samo da nam se danas ne događa, nego nam se podsmjehuje.
Čovjek raste samo u suočavanju s novim i nepoznatim ali u isto vrijeme odbija novo i nepoznato. Naše naslijeđe krcato traumama treba odbaciti i stvoriti novo koje ne opterećuje nego oslobađa ali ovo je jedna koju stvarno moramo dozvati. Ili ne moramo. Možemo biti ljudski rezervat ili ostati lijepi zemaljski prirodni rezervat gdje  ekipa dolazi na safari i u prolazu razgledati urođenike. Frustrirani i simpatični u svojem nezadovoljstvu  kakvi jesmo, možda je to naš bjega od života i nepoznanice koju on donosi..