6.6. 2007..razmišljanje o svrsi života

Danas je sestrin rođendan. Pokušat ću da na to ne zaboravim u toku dana. Ona ga ne slavi, niti ja, ali voli kad je bar nazovem..

Trebala bih biti na poslu, ali nisam. Danas sam slobodna. Pomislim ipak, kolika je to blagodet, kad mogu raditi sa nemoćnima i davati im ljubav, a oni to ne mogu uzvratiti.. Samo pogledom očiju ili stiskom ruke..

Prava škola za učenje bezuvjetnosti.

Moja svrha života jest dušama pokazati, uputiti, rasvjetliti tamu, pokazati kako se izvlačiti iz blata ovog života.

Nije ovaj život sve, o kad bi ljudi znali, koliko u sebi osjećam našu iskonsku Domovinu i nosim njene slike u sebi.

Ovo tlo zemaljsko je tlo, gdje nas je postavio, da ljubimo, jako, jako ljubimo, gotovo u nemogućim uvjetima.. Zato svatko od nas u srcu ima  maleni žižak, kao podsjećaj, da se sjetimo odakle smo, tko smo, i gdje idemo.

Ne idemo  mi kad nam istekne ura u trulež groba.

To je tek tijelo. Krajnje neodgovarajuća varijanta bi bila da je to jedina istina.

Kakav bi to bio Bog, kada bi nam dao samo tijelo, koje tako brzo prestaje?

Što možemo naučiti u tako malo vremena fizičkog života?

Ali uz tijelo nam je darovao i dušu, kao najljepši ures iz Njegove Stvaralačke ruke.

Jadni su ljudi koji život svode samo na tijelo, i time završavaju svoj život.

Kad se jednom njihova duša odvoji od voljenog tijela- ah, kakva će to zbunjenost biti, i potraga za svojom raspadnutom ljuskom, uz koju su se toliko vezali.

Koja će to biti praznina u duši, koja nije marila za ljub i ljepotu, nego je bila vođena nagonima i prolaznim strastima, koji pripadaju tijelu, a tijela više nema...

Gdje će se ta duša zaputiti u svome letu?

Kao noćni leptir, bit će privučena svjetlu, ali svjetlu Njegove Ljubavi, na koju nije naučila niti je može podnijeti..

Opržit će krila i pasti negdje..

Gdje, ne znam..

To je već Božansko područje.

Moje područje je ovo ovdje, na koje me je postavio, da pokušam ljubavlju učiniti da što manje leptirića duše sprži svoja krila..

Kada si sam ispunjen plamenom Ljubavi, bivaš privučen Njegovom plamenu, ali te taj plamen ne ubija..

Od istoga si sačinjen, prisloniš se uz Njega- i čekaš da te konačno odvede na beskrajne livade prepune cvijeća..

I tu dolazi do transformacije.. Nisi više leptir. Ostaju ti krila, i budeš pretvoren u biće svjetla-anđela.

Boju krila izabireš koju želiš.

Imaš tijelo, ali ono je treperavo i prozirno..Jedino što se kroz njega vidi je Srce, koje je još ljepše od tijela.

Kod svakog anđela se vidi srce, koje pulsira i prelijeva se u svim bojama.

Kada je Krator blizu, srce postaje veliko, i zatitra i zadrhti..Od siline istinske ljubavi..

Hvala ti,nebeski glasniče, koji si mi izrekao ove lijepe riječi. Zapravo..Otkrio ono što već znam a zaboravih..