RANJENI RODITELJI

 

Ja neću pisati o ranjenom djetinjstvu, svatko od nas je doživio da bude povrijeđen od roditelja, rođaka, prijatelja, ostale djece. I svi smo to nekako preživjeli.

Ranjeno dijete uvijek ima šansu ranu iscijeliti, može oprostiti i može nastaviti.

Ja ću reći nekoliko rečenica o ranjenim roditeljima.

Nitko čovjeka nemože toliko usrećiti i toliko raniti kao rođeno dijete. Ponekad djeca ranjavaju svojim ponašanjem, neposluhom, ovisnošću, ali neka djeca ranjavaju a da toga nisu svjesni niti su to ikada namjeravali.

Kad sam bila dijete, kad sam odrastala slušala sam i gledala baku Milku kako tuguje i kako se nada će jednog dana ipak vidjeti svoga sina. No, to su bile uzaludne nade, ostao je zajedno sa ocem u Jasenovcu 1941. A imao je tek trinaest godina. I ta bakina rana nikada nije zacijelila.

Baka Milka je imala i pet kćeri. Rat ih je sve razbacao, ostala je u blizini samo Anka sa mužem i malom kćerkicom. I opet put ih je odveo u Jasenovac, i tamo je muž ubijen a malena curica je umrla od gladi.

Opet rana, duboka i teška.

Moja druga baka Anka je imala sedam sinova, jedan je umro kao malo dijete, ostali su odrastali u jadu i muci, jer im je otac prerano umro. I postali su dobri i radišni ljudi, i došao je taj nesretni rat, dva sina su odvedena nekud u njema

čke logore, a baka je čekala i čekala da se vrata. Nije ih dočekala, umrla je krajem 1944. godine, a oni su se vratili živi i zdravi već iduće godine.

I onda dođe novi rat, novo raseljavanje, moj otac je ostao kod kuće jer je smatrao da je prestar da odlazi i napušta ognjište.

Odem na groblje u Beremendu (Mađarska) gdje je sahranjena baka i molim se da moj otac dočeka da se vratim ja sa svojim sinovima kući.

I opet ista priča, umre na novu godinu 1977. a već te jeseni smo se polako vraćali kućama, uređivali, gradili.... a ja sam se uzalud molila da nas dočeka.

Umro je tužan i bolestan, bio je ranjeni roditelj.

Polako smo živote dovodili u redi, vratili se kućama i da je tako ostalo ja bih rekla da sam najsretnija na svijetu. Ali, ako nisam bila ranjeno dijete morala sam postati ranjeni roditelj. Bila sam ponosna na svoje sinove, i još sam, ali bolest ne pita...došla je tiho i podmuklo i odnijela starijeg sina. I otvorila ranu duboku....

Eto ranjenih roditelja u mojoj obitelji.

Djeca su nas duboko ranila, ne svojom voljom.