Uvijek nas neka zastrašujuća događanja, potresi, ratovi, poplave ..... potaknu da budemo ono što izvorno jesmo i što bi uvijek trebali biti - ljudi. Tada shvatimo kako smo nemoćni pred strašnim bičem prirode i kako je tanka crta između života i smrti, zdravlja i bolesti, sreće i tuge .... Tada u stradalim ljudima prepoznamo sebe, želimo dati ljubav, suosjećanje, pružamo ruku pomoći .... Sve je to lijepo i u najboljoj namjeri, ali moramo znati pomoći i bez ovako velikog povoda. Moramo uvidjeti baš to da su ljudi Banije i prije potresa teško živjeli i da je potres samo jedno od zala koja nose na svojim plećima desetljećima. I onda potres .... kud će rđa nego na željezo ....Možda je potres božja intervencija koja prstom pokazuje na bijedu tih ljudi. E, sad, sve ovisi o nama, da li ćemo za nekoliko mjeseci sve zaboraviti ili nas treba još jednom pošteno zdrmati da se sjetimo .....

I mene su ponijele emocije i strastvene želja da nekako pomognem tim ljudima. Rijeka ljudi  srčano je pohrlila stradalima u pomoć i ja sam htjela s njima. Međutim, kad sam shvatila da se građani mole da ne idu tamo jer se stvaraju velike gužve, odustala sam. Ostala sam na raspolaganju ako u budućnosti bude trebalo. Novac nisam donirala iz jednostavnog razloga što samo mali dio tog novca završi u rukama onih kojima je namjenjena, a i vidjeli smo što se događalo sa humanitarnim pomoćima .... uvijek je nekome rat brat, pa tako i potres ....

Volim pomoći, volim dati ..... U svakom potrebitom čovjeku vidim Glinu, u svakom slabo obučenom djetetu malog petrinjca, u svakom domu za starije nekog napuštenog sisčana ..... i tu sam ....