Ivan je nekad bio stablo s dubokim korijenjem, pošten, čvrst, pun života. Obiteljski krugovi širili su se poput godova na deblu, svaki dan dodavao je novi sloj svojoj egzistenciji. Ali bolest je stigla poput crnog anđela smrti, razjedajući sve što je godinama gradio, ostavljajući ga golog i nemoćnog na ulici koja ne prašta!

Danima je lutao poput duha koji traži svoj dom. Želudac mu je zavijao poput gladnog vuka, tijelo se raspadalo poput stare kuće bez temelja. Obitelj? Prijatelji? Svi su se rastopili poput snijega na suncu, ostavivši ga samog da se suočava s čudovištima gladi i bolesti. Njihova je ljubav bila tanka kao paučina ,jedan dodir nevolje i sve se raspalo!

Grad od stakla ne trpi mrlje na svojim sjajnim površinama. Jednom kad te označiš kao nedostatnu, postaneš nevidljiv, sjena koja prolazi pored ogledala bogatstva, ne ostavljajući trag! Društvo okreće svoja leđa brzinom stroja, hladnoćom leda koji žari kroz kosti!

A onda je ugledao njih dvojicu, dva slomljena anđela u paklu ravnodušnosti.

Starac s nježnim očima, čija su se ruke tresle poput jesenjeg lišća. Pokraj njega, on, čovjek u kolicima, čiji je duh bio zarobljen u tijelu što ga izdaje svaki proklet dan! Rođen u kavez od kostiju i mišića koji neće slušati, osuđen da gleda svijet kroz prozor svojih nemogućnosti. Društvo ga ne vidi, za njih je samo teret, komad namještaja koji zaklanja pogled na savršenstvo!

Svaki dan se budi u istu noćnu moru, ruke koje ne mogu dohvatiti snove, noge koje ne mogu ponijeti želje. Nema ga tko zagrliti kad noć postane preteškom, nema mu tko obrisati suze kad se osjeti poput ptica s polomljenim krilima. Borba za svaki komad kruha postaje rat protiv čitavog svijeta! Svaki osmijeh što ga podijeli je pobuna protiv sudbine, svaka pjesma što je pjeva krik je protiv tišine koja ga guši!

Gladan si! Starac je progovorio, odmotavajući staru krpu poput svetog ritual. Komad kruha, mrvica milosrđa u oceanu okrutnosti! Uzmi! Ivan se nećkao, ali glad je jača od ponosa. Kad nisi jeo danima, kad te želudac grize poput zvijeri, svaki zalogaj postaje blagoslov!

Zašto mi daješ kad niti sam nemaš ništa? Zajecao je Ivan kroz suze koje su gorjele poput kiseline.

Zato što znam kako je to kad nemaš ništa! Odgovorio je starac, a u njegovom glasu odjekivali su zvukovi svih napuštenih duša. Mirovinu primam od koje ne mogu živjeti, novac koji se topi poput soli u vodi! Žena mi je doma nepokretna poput mramorne statue, a ovaj moj prijatelj... Pokazao je na čovjeka u kolicima. Rođen je u vlastitoj tamnici! Nema nikoga da ga voli, da se brine o njemu! Društvo ga je bacilo na ulicu poput smeća!

Potom je pokazao oko sebe. Na gospođu što kopa po kontejneru. Na nekadašnjeg učitelja koji sada traži kruh među otpadom. Na tinejdžera što spava na kartonima. I sve ih je povezao u jednu sliku. Vojsku nevidljivih, prognanike u vlastitoj zemlji.

Vidi u što nam se društvo pretvorilo! Čim ostariš, čim postaneš nemoćan, čim se razboliš, nestaješ! Postaneš duh koji hoda među živima, nevidljiv, nezapamćen! Svi te odbacuju brzinom munje, zatvaraju vrata svojih srca poput trezora!

Bogati grade svoje kraljevstvo na kostima siromašnih! Njihovi zlatni tornjevi rastu poput kanceroznih stanica, gutaju sve pred sobom! Dok oni piju šampanjac iz kristalnih čaša, mi kopamo po kontejnerima poput pasa lutalica! Dok se oni voze u automobilima vrijednim kao naši životi, mi brojimo komadiće kruha!

Njihova je pohlepa zvijer koja nikad ne spava, čudovište s tisuću ustiju koje proguta sve što mu se nađu na putu! Svaki njihov euro je ugreben u našoj patnji, svaki njihov osmijeh izrađen je od naših suza!

Vidi onu gospođu što kopa po kontejneru! Pokazao je starac drhtavim prstom. Do prije godinu imala je firmu, vozila se u skupom autu, živjela u kući s vrtom! Mislila je da je sigurna, dok joj nisu oteli sve jer nije bila politički podobna! Netko drugi je dobio njen posao, netko s pravim vezama, s pravim prezimenom! Sada je i ona jedan od nas, prognanik u vlastitoj zemlji!

A vidim i onog čovjeka tamo, nekad je bio učitelj, poštovan, voljen od djece. Tridesetak godina je učio malu djecu čitati i pisati, a kada je ostario i razbolio se, škola ga je izbacila kao pokvarenu igračku! Sada traži hranu među otpadom, a njegovi bivši kolege prolaze pokraj njega ne prepoznavajući ga ili se prave da ga ne vide!

I ono dijete, vidiš li ga? Tinejdžer koji spava na kartonima! Roditelji su mu umrli, rodbina ga se odrekla jer nema vremena za tuđe probleme. Društveni sustav ga je progutao poput crne rupe. Nema gdje ići, nema što jesti, nema budućnosti!

A posvuda oko nas, vojska nevidljivih! Svaki dan ih je sve više! Kopaju po kontejnerima poput gladnih vukova, traže kruh među otpadom, a mi, mi koji imamo,prolazimo pokraj njih poput slijepaca! Gledamo ih kao da su duhovi, kao da su nešto što se nas ne tiče!

Ali jesmo li svjesni da se to sutra može dogoditi nama?

Danas si ti siguran u svojoj kući, sutra možeš biti na ulici! Danas imaš posao, sutra te mogu otpustiti jer si prestar, jer si prebolestan, jer nisi politički podoban! Danas si zdrav, sutra te bolest može baciti u provaliju siromaštva iz koje nema povratka!

A što radimo? Gledamo! Gledamo i šutimo poput kamena! Dopuštamo da se pojedinci bogate dok milijuni umiru od gladi! Dopuštamo da njihova pohlepa raste poput raka koji proždire sve pred sobom!

Živimo u društvu koje nema srce! Nema dušu! Poput robota što su programirani da ne osjećaju, da ne vide patnju, da ne čuju vapaje onih što padaju!

A mi koji još imamo srce, mi koji još osjećamo tu bol, tu pravednu ljutnju. Do kada ćemo samo gledati? Do kada ćemo dopuštati da se ova nepravda širi poput kuge? Do kada ćemo šutjeti dok vukovi peru zube našom krvlju?

Svijest ljudi se diže, polako, premalo, ali se diže! Ljudi se bude iz sna ravnodušnosti, ali očiti nedovoljno brzo! Dok mi razmišljamo, oni umiru!

Reci mi, Ivane, šapnuo je starac. Jesi li čuo da ijedna druga životinja na zemlji plača što živi na njoj?

Ivan je šutio. Šutio poput groba. I u toj šutnji čuo je vlastito srce, kako lupa sporo i bolno, kao da ga pita, dokle?
Dokle će gledati, dokle će šutjeti, dokle će gutati suze koje peku jače od gladi?

Eto, vidiš! Čovjek je jedino biće koje mora platiti za pravo da diše na planeti, gdje je sve besplatno! Gdje sunce sja jednako nad svima, ali njegovi zraci ne dopiru do svih srca! Gdje je voda stvorena za sve, ali je piju samo oni s punim džepovima!

Razlika između bogatih i siromašnih postala je provalija široka poput oceana! Na jednoj strani zlatne palače pohlepe što se uzdižu do neba, na drugoj vrtoglavi ponori bijede koji gutaju sve pred sobom! Vukovi u skupim odijelima love svoju sljedeću žrtvu, zubi im sijeku kroz snove siromašnih poput žileta kroz papir!

A Ivan je sjedio između ta dva svijeta, svijeta što ga je napustio i svijeta koji ga neće primiti. Slušajući kako grad od stakla škripom svojih temelja najavljuje novu žrtvu, novi pad, novu tragediju. Oko njega je rasla vojska nevidljivih, dok su se u zlatnim tornjevima pale svjetla onih koji su zaboravili da su i oni samo ljudi od krvi i mesa.

Ivan je pogledao u komad kruha u svojoj ruci.
Bio je to kruh, ali i rana. Hrana, ali i podsjetnik da ga je društvo već prežvakalo i ispljunulo.
Osjetio je kako mu suza klizi niz lice, tiša od svih krikova, ali teža od svake riječi.

Podigao je pogled.
Susreo oči čovjeka u kolicima.
Nije bilo govora, nije bilo geste spasa, samo tišina koja je pekla jače od gladi.

Ivan je kimnuo.

Ti si ja. Ja sam ti.

I u tom prepoznavanju, bez herojstva, bez buke, rodila se tiha spoznaja. Nije više sam, iako svijet tvrdi suprotno.

Matija Gerić