Najljepši su oni dječji snovi

U njima ne postoje noći

Samo se nižu osunčani dani.

Žive u svijetu čarobnom nekom

U kojem zlo izgubi na moći

Kroz treptaj oka što vječno sjaji

I jutra su svježa, okupana rosom

A cvijeće miriše još jače nego jučer

I dodir  ruke uvijek je nježan

Pogled topao, a riječi su melem

Za njih je život igra bez kraja

U kojoj lutka i maca u krilu ponekad spava

Na počinak idu sa željom jednom

Da svijet ih probudi sa novim uzbuđenjem

Ustreptala srca i bosih nogu

Ulete u dan sa osmjehom novim

Za njih su boje one u dugi

Ne postoji svijet bijelih, crvenih, žutih i crnih.

I ruke su svake da ih zagrle

Nježne i meke kao i one grube

Za njih sjeda kosa i bore na licu

Znak starosti nisu već mudrosti i dobrote

S rukom u ruci po livadi zlatnoj

Korak po korak šeću djevojčice i dječaci

I plešu kolo i kite se cvijećem

Dok ne kucne ura najavljujuć podne

I sve to još dugo živi u njima

Dok ne odrastu odjednom

I krenu odvojeno svaki svojim putem

Tad sunce zamijene oblaci sivi i kiša

A umjesto osmijeha na licu

I prva udubljena bora briga

I svijet se u njima , onaj iz bajki ruši

Kako i nebi kad su prestali biti djeca.

Plamićak još gori i baca svijetlost

A vjetar ga njiše i nosi kroz tamu

O novome svijetu sanjati počnu

Kad svijet se već ruši, sve ide k vragu

Budimo djeca do kraja života

I svijet će ovaj biti svakim danom uzbudljiv i novi.