Malo o starosti...

        Mislim da nema čovjeka na ovom svijetu koji se u određenom trenutku nije uplašio starosti. Da li je to zbog drskog ponašanju vlastitog djeteta, da li zbog minimalca koji garantira minimalnu mirovinu, da li zbog tijela koje je s godinama postalo pomalo umorno i ne može ono što je nekad moglo ....

Da, to se i meni događalo i vjerojatno će se događati i u budućnosti, ali nisam tim opterećena. To su više kao sporadični bljeskovi straha koji ustvari nemaju osnovu jer "nigdar ni bilo da nekak ni bilo ". To uvjerenje me drži kroz čitav život i dokazalo kao ispravno. Ustvari imam puno vedriju sliku o životu pa tako i o starosti. Ne bojim je se.

Kroz sve faze života ljudi imaju pomalo iskrivljenu sliku o onima starijima. Sjećam se, dok smo bila vrlo mlada i vidjela osmrtnicu nekog pedesetogodišnjaka i pomislila - Umro, pa što, bio je star. Sada ja imam otprilike toliko i uopće mi se ne umire ! Onda, kada sam imala dvadsetak bilo mi je nezamislivo da se dvoje ljudi srednjih godina može voljeti i uživati u ljubavi i, eto, pokazalo se da sam opet pogriješila jer u tim godina sam spoznala da volim najjače .....

A sada, ne želim griješiti i misliti da starost ne valja. Ona ne mora biti bolest, osamljenost, izolacija .... Ona je mudrost, kreativnost, uživanje u vlastitoj svrsi ..... jer jabuka nije najljepša u cvatu. Latice odnese vjetar. Nije najljepša ni nedozrela, zelena je i trpka. Ona je najljepša zrela i tada ima što za ponuditi.