Ne znam više ni kad sam točno postavio to pitanje. Možda sinoć, kad sam gasio svjetlo i u mraku osluškivao vlastite misli kako tumaraju kroz sobu kao duhovi koje ne mogu otjerati. Možda jutros, dok sam s pola svijesti pio kavu koja mi je bila gorka kao sve što nisam uspio reći, gledajući u ekran koji je buljio u mene poput suca koji izriče presudu bez riječi.

A možda jučer.

Kad sam sinu rekao da je sve u redu, a srce mi se treslo kao list na vjetru koji najavljuje oluju. Kao da lažem djetetu da vani ne grmi, iako je cijelo nebo bilo sivo od bijesa koji sam gutao godinama.

Znaš koje napukline mislim? One tihe, nevidljive, ali koje jebu dušu svakim danom, kao kiša koja kaplje kroz krov i polako truli temelje tvog postojanja.

Kad te netko prešuti baš kad si trebao da te čuje. Kao da ne postojiš. Kao da tvoje riječi propadaju u crnu rupu tuđe ravnodušnosti. Kad te zovu samo kad nešto trebaju, a inače si im proziran kao staklo kroz koje prolaze ne primjećujući da postojiš.

To boli drugačije nego fizička bol.

Kad čekaš plaću koja dođe poput milostinje, ali ostane samo na dan, jedan jebeni dan kratkog daha, prije nego što sve opet nestane u crnoj rupi troškova koji te žderu živa kao čopor vukova koji nikad nisu siti.

Postojat ću sutra, govorim si. Kako, ne znam.

Brojevi na računu se tope kao led na suncu.

A ti si sam na ledu koji puca pod nogama tvoje nade.

Onda dođe trenutak kad tijelo šuti, ali duša viče tako glasno da se čudiš kako je ne čuju svi oko tebe. Taj krik koji odzvanja kroz prazne ulice tvog postojanja, kroz sobe u kojima odjekuju samo tvoji uzdasi koji se pretvaraju u molitve upućene nebu koje je gluho.

Kad dani prolaze kao filmski kadrovi koje ne kontroliraš, a ti ne znaš jesi li ti išta u njima ili si samo statist u vlastitom životu koji se raspada dok ti gledaš nemoćan.

Statist. Gledatelj. Ništa.

Stojim sa strane vlastite priče i gledam kako se sve ruši. Kao da sam zarobljen iza stakla koje me dijeli od svega što bi trebalo biti moje. Mogu vidjeti, ali ne mogu dodirnuti. Mogu čuti, ali ne mogu govoriti.

Obaveze koje usisavaju sve što imaš i traže još, kao pijavica koja se nikad ne nasiti tvoje krvi, tvog vremena. Očekivanja koja vise nad tobom kao mač koji će pasti kad najmanje očekuješ. Uvijek nešto kasni, računi kao progoni, planovi kao razbijena stakla, snovi koji propadaju u stvarnosti koja te kolje svaki dan tupim nožem rutine.

Sutra će biti isto, samo s novim datumom. A ja ću opet ustati jer ne znam kako ne ustati.

A ti samo hoćeš mir. Ne luksuz, ne priznanje, ne odmor na moru.

Samo da znaš da si dovoljan.

Da je ono što daješ, dovoljno. Da je tvoje "još malo" vrijedno iako nitko, apsolutno nitko, ne vidi koliko te to "još malo" košta krvi, znoja i komadića duše koje otkinuš svaki dan dok se pretvaraš da izdržavaš.

Ali mir je luksuzniji od svega što si ikad sanjao.

Neizvjesnost... To je poseban oblik torture. Nije ona koja reže čisto i brzo. Ona bruji. Tupa, ali stalna kao zubna bol koja ne prestaje.

Što ako ostanem bez svega? Što ako dijete pati, a ja to ne primijetim jer sam previše zatrpan vlastitim sranjem? Što ako se zdravlje raspadne iznutra, dok izvana i dalje odrađujem dan kao robot koji se pretvara da je čovjek?

Pitanja koja nemaju odgovore. Samo strah koji raste.

Pitam se to, znaš. Ne zato što sam slab. Nego zato što sam čovjek. Jer volim tako snažno da boli. Jer brinem do granica ludila koje su opasno blizu.

Jer ne mogu sve, a društvo od mene traži da mogu, da budem savršen otac koji nikad ne griješi, radnik koji nikad ne umre, čovjek koji nema pravo na slabost jer je slabost grijeh u ovom svijetu čelika i betona.

Slabost je grijeh. Umor je grijeh. Ljudskost je grijeh.

I onda... pokušam disati kroz vatru koja me kolje iznutra.

Onda uzimam olovku kao da je pištolj protiv tišine koja me ubija.

Olovka koja je teža od čekića, lakša od perja, moćnija od svih riječi koje nisam izgovorio. Olovka koja je moj mač protiv zmajeva koji žive u mojoj glavi.

Tu počinje moj spas.

Pisanje nije moja književnost, pisanje je moja terapija, moj krik, moja molba za pomoć upućena nikome i svima odjednom. Kad se osjećam kao da ću eksplodirati od svega što nosim, sjednem i počnem pisati. Ne lijepo, ne ispravno. Sirovo, iskreno, žestoko, kao da režem vlastito srce i bacam ga na papir.

Svatko ima svoje droge. Neki piju dok ne zaborave svoje ime, neki bježe u sport dok im tijelo ne zakuca, neki se guše u tuđim krevetima tražeći ljubav koja ne postoji.

Ja pišem.

Pišem kao da mi ovisi život o tome, jer nekad i ovisi. Kad pritisak u prsima postane nesnošljiv, kad misli vrište tako glasno da ne mogu čuti vlastiti glas, sjednem s olovkom koja drhti u mojoj ruci.

Strah koji me grize, ljutnja koja me ždere, nada koja me drži živa, očaj koji me vuče u dubinu, sve to prestane biti kaos u mojoj glavi i postane nešto s čime se mogu nositi. Nešto što mogu držati u rukama umjesto da me drži za grlo i guši me.

Kad napišem "boli me", bol postane manja. Prestane biti monstrum koji me proždira. Kad napišem "bojim se", strah izgubi dio svoje moći nad mojom dušom koja krvari.

Riječi imaju moć. Moju moć.

Pisanje me ne liječi, ali me drži na površini kad bih se inače utopio u vlastitoj tugi. Svaki red koji napišem je jedan korak dalje od ponora koji zijava pod mojim nogama svaki dan.

Ponekad napišem par rečenica, ne zbog književnosti, nego da se ne raspadnem na tisuće komadića koji se neće nikad više posložiti. Ponekad hodam nasumce putevima dok mi se misli srede ili se razbiju o zidove stvarnosti.

Ponekad stavim ruke na Karla i kažem mu, tiho, jer i moj glas drhti: "Tu sam. Ne idem nigdje."

Možda i meni treba da mi netko to kaže. Ali život je okrutan pa to nema tko reći.

Dokle god on to osjeti, izdržat ću još jedan prokleti dan koji me može poljubiti gdje hoće.

Nisam pronašao čudesno rješenje. Nema ga.

To je laž koju prodaju oni koji nikad nisu stajali na rubu ponora i gledali u tamu koja ih poziva. Nema knjige koju možeš pročitati i odjednom biti sretan. Nema tabletu koju možeš popiti i zaboraviti na sve što te ubija. Nema šetnje planinom koja će ti riješiti život koji se raspada komad po komad.

Nema čudesnih lijekova. Ima samo borba.

Ali svaki put kad osjetim da pucam iznutra kao staro crijevo pod pritiskom, napravim jednu malu stvar. Nazovem nekog iako mi se ne da pričati jer mi je glas mrtav, napišem nešto iako mislim da je sranje koje nitko neće pročitati, pustim glazbu iako me boli svaki ton koji podsjeća na sve što sam izgubio, sjedim u tišini iako me ta tišina ubija polako ali sigurno.

I polako, pukotina se ne zatvori, jer tako to ne funkcionira u stvarnom životu, ali prestane krvariti po mojoj duši.

Mali koraci. Sitne pobjede. To je sve što imam.

Možda tako preživljavam. Ne rješavam, samo dišem kroz sve to kao da prolazim kroz vatru koja me neće prestati pržiti. I kad mogu, nasmijem se. Iskreno, iz dna duše koja je izbušena od boli.

Čak i kad su oči umorne kao da nisam spavao mjesecima. Čak i kad me sve boli i kad znam da će sutra biti isto govno s drugim mirisom.

Jer ako mogu pronaći smijeh usred svega ovoga, onda nisam izgubio ono najvažnije. Onda sam još uvijek čovjek koji se bori, ne životinja koja čeka da je zakolju. Onda se još uvijek borim protiv svega što me pokušava slomiti.

Onda još uvijek imam razlog pisati sljedeću rečenicu, udahnuti sljedeći dah, ustati sutra ujutro i reći svijetu da može pojesti što god hoće.

I to je dovoljno. To je jedino što imam, ali dovoljno je da izdržim.

Pisanje je moj spas. Svaka riječ je još jedan dan življenja izvučen iz čeljusti smrti. Svaka rečenica je dokaz da nisam odustao, da se još uvijek borim, da još uvijek postojim unatoč svemu što me pokušava obrisati.

Možda neću promijeniti svijet. Možda neću riješiti sve probleme koji me muče. Ali ću pisati, disati i boriti se.

Postojim. Pišem. Izdržavam.

To je dovoljno.

Matija Gerić