Živimo u svijetu megalomanije i ekonomske isplativosti. Cilj je proizvesti što više. Radi se na što dužoj održivosti svježine hrane. Sve mora biti kao nacrtano, pravilno, skladno .....geometrijski točno. Tako se dobije vizualno lijep proizvod, primamljiv .... i nema da fali ....

Tako dobivamo u jabuci gomilu pesticida da bi ona ostala zdrava, sjajna, a često zaboravljamo da ono što ne valja za crva, ne valja ni za nas. Realno, to više i nije jabuka, ona je promijenjena, njen sastav je nešto što više ne predstavlja zdravlje nego opasnost za zdravlje.

Dalje, da bi praščići brzo narasli, dobili zadovaljavajuću kilažu pumpaju se hormonima koje opet mi jedemo i čine nam bog zna šta ....

A junčiće hrane koštanim brašnom koje nije njihova prirodna hrana jer su, naravno biljojedi i šopaju antibioticima da se ne bi razboljeli i opet ..... mi to jedemo ....

Slatkiši, grickalice, mlijeko i sva druga hrana sadrže milion onih E koji su umjetna bojila, umjetne arome, pojačivači okusa .....

A modificirana hrana !?

A kineski snježno bijeli češnjak koji

zemlju nije vidio ...

A poticanje rasta zračenjem .....

Sve otrov do otrova.

U tom izobilju otrova izloženih na policama supermarketa teško je izabrati nešto što bi bila hrana. Baš nam ne pružaju mogućnost izbora.

Pokušavam na svoj stol staviti zdraviju hranu, trudim se i radim ono što mogu.

Za početak, uvijek i redovito kuham, maksimalno izbjegavam gotova jela, konzerve, salame ....

Imam sreće što živim u malom gradu pa mi je dostupan domaći proizvod, počevši od susjeda do obližnjih sela koji uzgajaju manje količine voća i povrća, imaju nekoliko krava pa prodaju mlijeko i sir ili uzgajaju kokice i prodaju piletinu i domaća jaja. S vremena na vrijeme netko prodaje i junetinu koja se hranila sijenom i travom na čistim, nedirnutim pašnjacima.

Znam da sve to nije sto posto ekološki čisto jer nema stoke kao nekada da se zemlja gnoji stajskim gnojivom ili da se mora prašiti krumpirova zlatica da bi od tog krumpira nešto bilo .....

Ali ipak, na ovaj sam način eliminirala većinu za organizam štetnih supstanci.

Još jedna nepovoljna okolnost je što domaći proizvod uvijek znatno više košta nego industrijski. To je razumljivo jer čovjek koji se bavi s time i radi od jutra do mraka, bez slobodne nedjelje, praznika ili godišnjeg, nešto mora zaraditi i ja to znam cijeniti. Sretna sam da postoje i uvijek ću svojom kupovinom raditi na tome da njihova proizvodnja bude održiva. Vjerujem da bi svaki naš čovjek uvijek izabrao domaće da mu njegov budžet dozvoljava, a često ne .... Ali, to je sada neka druga priča ...