TEATAR KONTROLIRANIH NEREDA I KONTROLIRANOG KAOSA: KAKO SUSTAV VARA ONE KOJI NE ŽELE MISLITI

Svjedoci smo svijeta u kojem se na televiziji i društvenim mrežama neprestano vrte slike prosvjeda, uličnih nereda, razbijenih ulica i velikih kriza. Na prvi pogled, izgleda kao da se narod buni protiv nepravednog sustava. No, istina je potpuno obrnuta i mnogo surovija. Ti neredi nisu nikakva pobuna. Oni su predstava koju moćnici namjerno dopuštaju i sami režiraju. Sustav se ne boji prosvjeda, nereda i kaosa, već ga koristi kao alat da bi učvrstio svoju fotelju. Najtužnije u toj predstavi je to što glavnu ulogu nesvjesnih slugu bolesnog poretka igra upravo društveno dno, ljudi koji se dive lažnom sjaju s vrha, dok sami cementiraju vlastiti kavez.

Mehanizam ove prozirne i prljave prijevare vrlo je jednostavan i odvija se u tri koraka. Prvo, moćnici stvore problem, odnosno dopuste i preko svojih korisnih idiota iniciraju sukobe, palež i nasilje na ulicama kako bi među običnim ljudima posijali strah za vlastitu sigurnost. Prestrašena javnost odmah reagira upravo onako kako je sustav i planirao. Masa kojoj je razmišljanje postalo teški napor počinje panično tražiti od trulog sustava i “države” da "zavede red" pod svaku cijenu. U trećem koraku, vlast se pojavljuje kao “spasitelj” i uvodi strože zakone, veći nadzor i ukida ljudska prava i slobode. Ljudi tako u strahu za golu egzistenciju sami predaju svoje ključeve slobode u zamjenu za prividni mir nesvjesni da žive u teškom i kontroliranom neredu i kaosu.

U toj prljavoj igri ljudi s dna su najveći gubitnici jer rade izravno protiv sebe. Oni koji su puni bijesa i siromaštva izlaze na ulice nesvjesni da su ih izmanipulirali provokatori sustava koji sve organizira i kontrolira. Svojim nasiljem oni medijima daju savršene slike razaranja čime plaše ostatak naroda i daju vlastima opravdanje za uvođenje čvrste ruke. S druge strane oni koji šute i ne poduzimaju ništa pod izgovorom da se "ništa ne može promijeniti" daju sustavu tihi pristanak da radi što god želi. Dok moćnici iz svojih sigurnih i dobro čuvanih vila, čuvanih od strane pohlepnih korisnih idiota s društvenog dna, promatraju ovaj teatar apsurda račun za svaku krizu i svaku izgubljenu slobodu uvijek stiže isključivo onima koji nemaju ništa.

Ova sljepoća društvenog dna nije slučajna. Ljudi su izgubili sposobnost razmišljanja jer su im mozak isprali pohlepa, sebičnost, konformizam i konzumerizam.

Konzumerizam djeluje kao najjeftinija anestezija jer narod koji trči za novim modelom mobitela, kreditima i jeftinom zabavom na ekranima nema vremena ni volje razmišljati o tome tko njime upravlja.

Sebičnost je uništila svako zajedništvo, pa svatko gleda samo sebe pod parolom "nemoj talasati", nesvjestan da tako ostaje potpuno sam i nemoćan.

Pohlepa se tako preslikala na dno jer umjesto da čovjek teži srušiti nepravedan i truli sustav koji ga tlači od tođenja do smrti mnogi maštaju samo o tome kako postati dio njega i gaziti druge. Kada društvo prihvati ove plitke vrijednosti ono dobrovoljno pristaje na ropstvo.

Jedini stvarni izlaz iz ovog začaranog kruga je buđenje svijesti, a to je nulta točka koju truli sustav najviše želi spriječiti. Najopasnije ropstvo je ono u kojem rob misli da je slobodan samo zato što može “birati” između nekoliko sličnih političarskih hijena ili kupovati stvari koje mu ne trebaju.

Probuđen čovjek je onaj koji odluči prestati igrati po pravilima (ne)moćnika. Probuđen čivjek odbacuje reklame koje mu ispiru mozak, nadvladava vlastitu sebičnost i pohlepu te prestaje tražiti spasitelje na vrhu. Tek kada pojedinci preuzmu odgovornost za svoj život i počnu misliti svojom glavom, truli sustav gubi svoj temelj. Zidovi kontrole srušit će se onog trenutka kada dno uskrati svoj pristanak i odbije biti pogonsko gorivo za tuđu moć.

Na samom kraju, ostaje samo jedno goruće pitanje: “Kada će se društveno dno napokon osvijestiti i shvatiti da ljudski život nije niti konformizam niti konzumerizam, da nije niti sebičnost niti pohlepa, već nešto neusporedivo dublje, vrijednije i uzvišenije od tih niskih i jeftinih strasti?”

Tonci Rodin