Počinju školski praznici pa mama i tata pakiraju klince za odlazak na more, gdje ih baka i djed nestrpljivo iščekuju. Oni su u vikendici još od svibnja, uredili su vrt i kuću kako bi unučad cijelo ljeto uživala, a roditelji će doći kad budu imali godišnji.
Zaboravite ovu idiličnu priču! Već današnji četrdesetogodišnjaci neće čuvati svoju unučad, osim možda vikendom, budu li imali vremena. Vrijeme baka i djedova koji su bili najbolji servis na svijetu za nekoliko će godina živjeti još samo u bajkama. Bake i djedovi radit će i kad zađu duboko u svoje šezdesete godine, vjerojatno najmanje do sedamdesete, a i tada će moći birati hoće li u mirovinu ili ostaju na poslu puno ili skraćeno radno vrijeme. Unuci će im u to vrijeme već biti srednjoškolci ili čak brucoši.
Nije ovo zlobno predviđanje ekonomista i političara koji nemaju pametnijeg posla, nego nužna ekonomska činjenica.
Statistika je poznata. Hrvatski su umirovljenici sramotno mladi jer su mnogi otišli u mirovinu na vrhuncu svojih radnih znanja i sposobnosti. Za mirovinu su radili sramotno kratko - manje od 30 godina. Što je najgore, sramotno je puno ljudi u mirovini u odnosu na broj zaposlenih - samo je 33 posto više zaposlenih nego umirovljenika! Teorija kaže da panika nastupa kad broj zaposlenih u odnosu na jednog umirovljenika padne ispod 2,2. Hrvatska je, dakle, već odavno prešla tu granicu panike.
Stota se bliži
Dobra vijest za sve te naše mlade umirovljenike jest da će živjeti sve dulje. Za 30 godina trećina stanovnika imat će više od 65 godina, kažu demografi. Očekivan životni vijek u razvijenim zemljama približava se osmdesetoj, devedesetoj, a nije daleko dan kad će se popeti na sto godina! Super je što će uskoro ljudi u pedesetoj moći reći da su tek na polovici svog životnog puta, no i puno bogatiji od nas brinu se kako će te ljude uzdržavati kad stvarno ostare. Hrvatska se to više ne mora niti pitati, jasno je da ih neće moći uzdržavati.
Što je još gore, sadašnji demografski trenutak u Hrvatskoj još je povoljan, jer su dvije trećine stanovništva u radnoj dobi, što je posljedica baby booma iz pedesetih i šezdesetih godina. Kad oni krenu u mirovinu, priča iz devedesetih s masovnim umirovljenjem radnika propalih firmi i branitelja izgledat će samo kao uvertira.
Fašizam mladosti
Oni jednostavno ne mogu u mirovinu sa 60, odnosno 65 godina jer će se mirovinski sustav doslovce raspasti! Uostalom, odlazak u mirovinu sa 65 godina starosti datira iz vremena New deala, kad je toliki bio očekivani životni vijek.
No, da bi produljenje radnog vijeka zaživjelo i u Hrvatskoj, klik u svojim glavama moraju učiniti poslodavci i njihovi HR menadžeri (oni koje su nekad zvali kadrovici). Ne može se istodobno brinuti kako uzdržavati nove umirovljenike, a na radna mjesta primati samo mlađe od 30 jer su svi ostali - prestari! “Fašizam mladosti” u hrvatskoj je tranziciji sve iznad četrdesete, a pogotovo one iznad pedesete, proglasio potpuno nekonkurentnima na tržištu rada. Moda je preuzeta sa zapada, koji ju je, međutim, napustio čim je shvatio da najbolje posluju one kompanije koje među svojim zaposlenicima imaju sve dobne skupine.
Zato, poslodavci, ne bacajte u smeće životopise pedesetogodišnjaka kao da su kužni. Naprotiv, to su potencijalno najmarljiviji i najisplativiji radnici jer više nemaju toliko obiteljskih obveza zbog male djece pa se mogu više posvetiti poslu. I što dulje držite na poslu starije zaposlenike, manje će biti opterećenje mirovinskog sustava. Ti stariji zaposlenici bit će istodobno sretni što još pune, a ne prazne mirovinski fond, jer kome se danas ide u mirovinu od 2000 kuna?
Uz to, i državi bi se isplatilo dati poticaje za zadržavanje starijih zaposlenika ili zapošljavanje onih iznad pedeset. Djelomično ili vremenski ograničeno oslobođenje od poreza i doprinosa za poslodavce, poticaji za vraćanje mlađih umirovljenika na posao i slični, dobro poznati recepti u svakom su slučaju jeftiniji od novih mirovina.
Branka Stipić
30.09.2009.
bglavac
edin.kecanovic
