''Što se više naprežem da te dokučim, osjećam, kao da mi ruke prolaze kroz zrak, i onda očaj. Sve je prazno u našim nastojanjima.

Čovjek je tako mali, i u svojim sebičnim pokušajima ne može se vinuti u susret nebeskim prostranstvima.

Spuštam pogled, ruke klonu, jezik umukne, a srce kao da prestane kucati.

Sjedim u svojoj skrušenosti tako izgubljena i umorna od promašenih pokušaja. Svaki pokušaj pada u more neuspjeha.

Kada izgubim svaku nadu i izgubim povjerenje u sebe, kada spoznam svoju nemoć i skoro padnem u očaj, tada se počne nešto gibati.

Odjednom si tu, tako velik, meni neshvatljiv, a tako potreban.

Uvlačiš se polako u svaki djelić moga bića i onda život počne teći mojim žilama, srce počne brže kucati a radost me ispunjava.

Tada počnem shvaćati, da sama ne mogu ništa. Ne mogu se vinuti gore, a to nije ni potrebno.

Sve što treba je da tebi dopustim, da dođeš k meni.

Možda naše tjelesno srce ne bi ni izdržalo kad bi se vinulo gore, od silne radosti bi možda i puklo.

Zato, hvala ti da si tu oko mene, u meni, sa mnom.

Ti si tako svedovoljan, silan a u isto vrijeme tako blag.

Ti si melem, koji liječi najljuće rane, najbolje ljepilo, koje lijepi srce rasuto u tisuću komada.

Očaj obnavljaš u nadu, žalost u radost, bol u smijeh.

Velik si, Bože, a ipak staneš u moje malo srce.

Ti mu daješ život i hoćeš da ono kuca tvojim otkucajima.

Nebesku slavu, tvoju slavu ulijevaš u njega i tada zaboravljam na bol i patnje, koje su oko mene a znaju da se dotaknu i moga krhkog tijela želeći da slome i tijelo i dušu.

Ali ja imam Tebe, jer je Tvoja milost tako htjela i tvoje je obećanje:

"Nitko te neće oteti iz moje ruke".

I neće, Bože.

Zato te hvalim i proslavljam tvoje sveto ime.

Veličam tvoju veličinu jer velik si, Bože.''

Autor: Nada Muzički;

Izvor: Siont.net