''Ovisnost je gadna stvar. Gadna navika. Gadna pojava.

Ovisiti o nekome ili nečemu je ne baš primamljiva situacija. Želimo biti samostalni, slobodni, razmišljati vlastitom glavom, imati svoje stavove.

Želimo izići iz kuće, sjesti u auto, otići na drugi kraj svijeta i ne odgovarati za to nikome. Želimo imati svoju državu, svoj klub, svoj kafić. Ne želimo ovisiti o tome što tko kaže ili o tome tko nam daje plaću. A sve nam se to, i više od toga, manje-više događa svakodnevno. Ovisimo. Jednostavno, kao da ne možemo funkcionirati sami. Slobodno. Disati punim plućima.

 

 

A ovisnost ,koja je meni u glavi, je ona koja te probudi usred noći i ne da ti spavati dok ne zadovoljiš tu svoju potrebu, dok ne utažiš tu svoju žeđ i ne zatomiš svoju glad. Ovisnost koja ti se javlja čak i kada radiš strašno kompliciran posao koji traži tvoju punu koncentraciju. Takva ovisnost te osvoji čitava.

 

 

Ne možeš više ni misliti, ni govoriti, ni spavati, ni disati, a da ti nisi svjestan da ti je potrebno ono nešto, ona neka tvar, ona neka osoba, ono bilo što o čemu si ovisan. Ako si u tolikoj mjeri ovisan, onda nećeš dobro funkcionirati ni preko dana, ni preko noći ukoliko se nisi pobrinuo oko svoje ovisnosti.

 

Ona ti postaje životni stil. Oko nje se počne sve vrtjeti. Oko nje se počinje sve okretati i ona postaje središte tvoga života. Sve ostalo postaje manje važno i sve ostalo se stavlja na raznorazna mjesta – ovisno koliko su bliska s tvojom ovisnosti. Prave se ljestvice vrijednosti. Prave se pravila ponašanja. Prave se dnevni redovi, vozni redovi, i svakakvi drugi neki redovi. Sve se stavlja u nekakav red da bi ta ovisnost bila zadovoljena.

 

Mi često čujemo i govorimo nešto o Bogu koji treba biti na prvom mjestu i onda, ako On nije na prvom mjestu, zapadamo u nešto što se zove grijeh. To se zove udaljavanje od Boga, skrivanje od Boga. Mogu li biti ovisan o Bogu? I to u tolikoj mjeri da mi je u glavi kao moja glavna potreba i to u tom smislu da sve ostalo podredim Njemu? Mnogi sveci i mnoga redovnička pravila išla su u tom pravcu – da se sve podredi Njemu, Bogu, Onomu o kome sve ovisi. Kartuzijansko geslo glasi – Križ stoji, dok se svijet okreće.

 

Jedan izraz ovisnosti o Bogu, ili još bolje, jedan izraz vlastite neizmjerne potrebe za Bogom. Sve ostalo je ono što prolazi, ono što se okreće i ono što je prolazno. Jedino je križ taj koji uvijek ostaje isti. Jedino je Bog taj koji uvijek ostaje isti. On koji daje i pruža smisao svemu. On koji je sam Smisao. On kome je sve podređeno.

 

 

Ide li moj život u tom pravcu da sam gladan i žedan Boga, i to onako gladan i žedan Boga kako znam ogladnjeti nakon dva-tri dana žestokog posta ili dva-tri sata igranja nogometa ljeti bez kapi vode…

 

Osjetiti živu potrebu za Njim je blagoslov i dar. Tu potrebu mi ponekad zovemo vjerom. Ali ta potreba za Njim je i živi odnos, odnos koji raste i koji se razvija. Kroz dane i noći, kroz minute i sate, kroz moje disanje i kroz moj životni red. Ovisiti o Njemu. U tolikoj mjeri da kad Ga pronađeš, osjetiš užitak i sreću, ushit i blagoslov koji ne prolazi i koji ne prestaje. Nešto za čitav život. Nešto za što se isplati žrtvovati, odricati i boriti.''

 

fra Željko Barbarić

 

http://www.bitno.net/kolumne/ovisnost-i-potreba/

 

 

želim svima ugodan početak ljetnog vikenda uz čitanje interesantnih članaka na Magicusu,