U fajtu oko Crkve hrvatskih mučenika, nažalost, čini se da su svi u pravu. I povjesničari umjetnosti koji su se pobunili pismom (čak!) premijeru Sanaderu da se na udbinskoj uzvisini priprema gradnja arhitektonske rugobe, tj. svojevrsnog ninskog predimenzioniranog falsifikata, ali i gospićko-senjski biskup msgr. Mile Bogović koji je već u nekoliko navrata objasnio kako za skupi projekt arhitekta Nikole Bašića nema novca, bez obzira na to što je on pobijedio na javnom natječaju. Biskup je u pravu i kada kaže da se crkva gradi za vjernike, a ne za povjesničare umjetnosti, ali da sakralna baština nema samo liturgijsku uporabnu vrijednost, nego je i dio nacionalnog kulturnog blaga i odraz stanja trenutačnog duha kulture u trenu kada se rađa zdanje, povjesničarima umjetnosti ne može se zanijekati briga za njezin izgled. I što sada?

Najnoviji problem Crkve hrvatskih mučenika prilika je, zapravo, da se slome kola problema u gradnji hrvatskih crkava, a oni su na razini investitora (Crkve) i izvođača (arhitekata, graditelja) dosegli neslućene razmjere. Javnost gotovo nema pojma o njima. A radi se o nevjerojatnoj količini mržnje i suprotstavljenosti, kojima se upravo nastoji doskočiti u posljednje vrijeme kroz javne natječaje. Crkvi, naime, nije potrebna transparentnost javnog natječaja za potrošnju novca, ali se žele izbjeći upravo one situacije kada župnik (ili biskup, svejedno) usred gradnje crkve podere nacrte naivnog arhitekta i nastavi gradnju po svome. Odnosno, kada zaigrani arhitekti, ne želeći odustati niti milimetra od svoga projekta, utrostruče cijenu četvornoga metra crkve, koji je gotovo dvostruko niži od onoga u prosječnoga u “civilnoj” građevini, ili do besmisla izokrenu njezinu liturgijsku namjenu.

Rat oko CHM-a biskup Bogović i arhitekt Bašić pokušali su izbjeći džentlmenskim sporazumom Bašićeva apsolutnog povlačenja iz Udbine, tj. njegovim uvjetom da će se graditi ili sve ili ništa.

Onda radije ništa, zaključio je u besparici biskup Bogović, kojemu u krpanju financija ne mogu pomoći ni najviša državna i crkvena pokroviteljstva. A javnost, kojoj pripadaju i ljutiti povjesničari umjetnosti, mogu samo promatrati što i kako na Udbini niče. Nadajući se da će se jednog dana ipak stati na kraj općem sukobu klera i arhitekata, čiji je produkt isključivo gradnja ružnih i tužnih sakralnih betonjara.

www.jutarnji.hr