SVAKOMU NJEGOVO
PIŠE: Diklić Ana
I sve dok se ne razbolimo ili ne vidimo kako teško pati netko tko nam je blizak i drag, budimo iskreni, i ne razmišljamo koliko u toj mudroj izreci ima istine. Kada se razboli bogat čovjek, najčešće kaže da bi sve svoje pare i bogatstvo zamijenio za zdravlje. Naravno da to nije moguće, ali priznati se mora da je mnogo lakše i jednostavnije proći teški put liječenja i ozdravljenja ako nismo siromašni. Ne bismo se smjeli zavaravati ili tješiti nekim nametnutim parolama kako smo u bolesti svi jednaki i slično. Nismo, ne samo zbog različitih bolesti nego i zbog uvjeta u kojima se liječimo. Ako su nam zdravstveni doprinosi svugdje jednaki, ne bi li logično bilo da su nam i uvjeti za liječenje podjednaki? Jasno je da na svakom brdu ne može i ne treba biti bolnica s najsuvremenijom dijagnostikom, ali osnovni uvjeti za pružanje zdravstvene skrbi moraju postojati.
Tko vam to ne da?
Sve je to lijepo i davno zapisano na mnogim mjestima, u mnogim aktima, odlučeno na mnogim sjednicama, ali... Uvijek je pitanje ima li to tko provesti u djelo. Najlakše je reći da su za sve na ovome svijetu krivi neki ministri, neki “tamo gore” i oni na koje uvijek možeš svaliti krivnju kao dio sjajne marketinške strategije – 'bi ja, al' ne daju! Postoje li “oni dolje”? Naravno, neki znaju što hoće, vrijedni su i pronaći će put, otvoriti sva vrata kako bi priskrbili sve ono što je potrebno da bi neko područje funkcioniralo. Drugima će biti sve svejedno jer najčešće se patnje nekih ljudi njih ne tiču. Ima za ovu zgodu jedno zanimljivo Konfucijevo razmišljanje koje se ne mora primjenjivati samo na “ministarskoj razini”, a objašnjava sve – i zašto nekoga nije briga za ljude i probleme oko sebe i zašto nema vremena i u konačnici zašto takvima ne pada na pamet otvoriti put. Veliki učitelj drevne Kine kaže: “Možeš li zamisliti sićušnu dušicu na položaju ministra? Prije nego što dođe do tog položaja, on je pun briga da dođe do njega, a pošto ga dobije, pun je briga da ga ne izgubi, a ako počne da se brine da ga ne izgubi, onda ne postoji ništa što on ne bi bio u stanju da učini da ga zadrži!”
Ako nemate cilja i ne znate kamo idete, sasvim je svejedno kojim ćete putem krenuti, pa ove riječi objašnjavaju zašto možemo imati genijalne ideje i sjajne projekte na papiru, a ostaju beskorisni ako ih nema tko provesti i ako oni kojima su plemeniti zadaci povjereni žive u svom svijetu zaokupljenosti samima sobom. Mnogi će danas, prigodno, govoriti o patnjama i boli ljudi kojima je uz suvremenu medicinu, lijekove i dijagnostiku potrebna i duhovna skrb, topla ljudska riječ i razumijevanje. Najviše će govoriti i moliti se oni koji već razumiju što znači patiti i boriti se kao lav na putu ozdravljenja...
Pjesma gluhima...
Oni koji su puni briga da ne izgube položaj neće se niti sjetiti da se već godinama kod nas, u Osijeku, vodi borba da ovo područje dobije hospicij. To su one ustanove gdje se nalaze ljudi za koje je medicina učinila sve što je moguće, ali im je potrebna stručna njega, povrh svega ljudsko razumijevanje i pažnja.
Divim se ljudima koji već godinama, strpljivo i ustrajno, s elanom kao i prvoga dana svakoj novoj političkoj garnituri ispočetka objašnjavaju, prvo što je to, a potom i značaj i potrebu jedne takve ustanove. I beskrajno imaju razumijevanja kada u njih gledaju s maksimalnim tupilom moleći Boga da što prije prođe zakazani termin, a sastanak završi. Jasno, ne izostaju riječi potpore, razumijevanja i svega onoga od čega nema nikakve koristi ako se netko ne ponaša profesionalno, moralno i etično kako bi i trebali oni koji su u službi naroda.
Nije dovoljno pomoliti se, nasmijati i pogladiti ruku bolesniku jer je danas takav dan. Zauzmimo se, svatko na svoj način, pomozimo onima koji su u plemenitoj misiji i učinimo sve da nas bolje čuju i razumiju. Dok smo zdravi moramo zastupati interese onih koji pate i dati sve od sebe da im pomognemo. Ne zato što se to sutra nama može dogoditi nego stoga što svaki normalan čovjek ima pravo željeti živjeti u uređenom sustavu gdje neće dominirati “sitne dušice”.
bglavac
irida
