PROČITANO

807

PUTA

OD 14.01.2018.

Religijski pogledi na brak

Vodeće svjetske religije imaju određene poglede na brak, koje čine dio njihovih doktrina, a koje se u praksi održavaju kroz vjerske obrede vjenčanja.

Religijski pogledi na brak

Vodeće svjetske religije imaju određene poglede na brak, koje čine dio njihovih doktrina, a koje se u praksi održavaju kroz vjerske obrede vjenčanja.

Abrahamske religije

Judaizam je kao najstarija od svih abrahamskih religija ustanovila stav prema kome brak predstavlja ugovornu vezu između muškarca i žene u kojoj sudjeluje Bog, odnosno da brak predstavlja način na koji se vrši Božja zapovijed o rađanju djece. Kabalistički učenjaci unutar judaizma su, pak, razvili doktrinu prema kojoj muškarac i žena u braku stvaraju jedinstvenu dušu, odnosno da muškarac nije "dovršen" dok se ne oženi.

Na istim temeljima se razvio i kršćanski pogled na brak, pri čemu se na njega, ovisno o denominaciji, gledalo kao na ugovor, svetu instituciju, zavjet ili sakrament. U potonjem je smislu najrazraženiji stav Katoličke crkve, koji se razvio u 12. i 13. stoljeću, temeljem koga slavljenje vjenčanja predstavlja dio misnog rituala. Na temelju istih stavova je Katolička crkva razvila i doktrinu o nerazrješivosti braka i otklonila bilo kakvu mogućnost razvoda (iako se u praksi ponekad koristi institut poništenja braka iz formalnih razloga). Ostale su kršćanske denominacije, pak, dozvolile razvod, iako ga ne ohrabruju. Protestantske crkve su, pak, shvaćanje braka kao sakramenta počele mijenjati shvaćanjem braka kao institucije koja se može smatrati i svjetovnom. Mormonska crkva u 19. stoljeću je, pak, razvila koncept nebeskog braka u kome bračni drugovi ostaju vjenčani i nakon smrti.

Islam se, pak, ističe svojim inzistiranjem na braku kao društveno korisnoj instituciji koja sprečava blud te ohrabruje sve muslimane da stupaju u brak. Za islam je karakteristično da dozvoljava poliginiju, odnosno brak muškarca s više žena, iako je muslimanu dozvoljeno imati najviše četiri žene istovremeno. Islam je kroz stoljeća stvorio složeno bračno pravo, odnosno institucije kao što su talaq (islamski razvod), detaljne bračne ugovore i mahr (imovina koja u slučaju razvoda mora pripasti supruzi).

Ostale religije

Od ne-abrahamskih religija brakom se najdetaljnije bavi hinduizam u okviru čijih se doktrina razvilo čak osam različitih vrsta braka. Hinduistički nauk inzistira na tome da bračni drugovi moraju ostati zajedno do kraja života, kao i da je svrha braka darma (dužnost), artha (posjed), kama (tjelesni užitak) i moksa (duhovni užitak). Hinduistička praksa u Indiji, temeljena na kastinskom sustavu, temelji se na endogamnom i dogovorenom braku, pri čemu se koriste astrološke karte i bračni posrednici. Neka od tumačenja hinduističkih doktrina o braku su zaslužna za sati, ili običaj (samo)spaljivanja udovica, koji se, pak, nastoji iskorijeniti od početka 19. stoljeća.

Za budizam je, pak, karakteristično da je u doktrinarnom smislu gotovo potpuno ravnodušan prema braku, odnosno smatra ga isključivo svjetovnom stvari. Gautama Buddha nikada nije eksplicitno osudio brak kao instituciju, ali je naveo poteškoće koje u njemu mogu nastati. Budistički spis Sigalovada Sutta, pak, nalaže poštovanje bračnog druga.

Pravni aspekti braka

Podrobniji članak o temi:

Bračno pravo

Brak je, u pravnom smislu Republike Hrvatske, zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene.[6] Za sklapanje braka moraju biti ispunjene određene pravne pretpostavke propisane zakonom, da bi pravni poredak takvoj zajednici priznao učinke braka. Učinci braka mogu biti osobno pravni (npr. prezime bračnih drugova) i imovinskopravni (npr. bračna stečevina).

Životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca u pravnom smislu naziva se izvanbračna zajednica. Takva zajednica, u novije vrijeme, u velikoj mjeri proizvodi gotovo sve pravne učinke kakve proizvodi i brak te je u pravnom smislu gotovo izjednačena s brakom. Odredbe Obiteljskog zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.[7] Za priznanje učinaka izvanbračne zajednice potrebno je da niti jedan od partnera nije u braku, da među njima postoji trajnija zajednica i to ne samo u smislu zajedničkog stanovanja, već i u uspostavljanju emocionalne povezanosti te ekonomske zajednice u kojoj si izvanbračni drugovi međusobno pomažu i brinu jedno o drugome, neovisno o eventualnoj namjeri zaključenja braka. Također, bitno je i da se radi o osobama različitog spola, budući da neformalne zajednice istospolno orijentiranih osoba uređuje Zakon o istospolnim zajednicama.[8]

"Bračne lisice", skulptura koja ima za cilj kritiku braka kao navodnog uzroka gubitka osobnih sloboda.

Istospolna zajednica (životna zajednica osoba istog spola) u pravnom smislu nije brak, ali u novijem vremenu postaje pravo priznata u nekim državama. U Hrvatskoj neformalne zajednice istospolno orijentiranih osoba uređuje Zakon o istospolnim zajednicama pri čemu je istospolna zajednica, u smislu ovoga Zakona, životna zajednica dviju osoba istog spola koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine te koja se temelji na načelima ravnopravnosti partnera, međusobnog poštovanja i pomaganja, te emotivnoj vezanosti partnera.[9]

Kritika braka

Brak se u većini kultura, kao i kroz cijelu povijest, smatrao jednim od temelja obitelji, odnosno društva u cjelini, tako da brak kao institucija gotovo nikada nije dolazio u pitanje. Međutim, u pojedinim je slučajevima bilo teoretičara koji su brak kritizirali s različitih stajališta. Najstariji primjer predstavlja Platonova Država u kojem se smatralo da je brak previše "intimna" zajednica, odnosno da potiče "opasni" individualizam. Neki od filozofa su, pak, brak smatrali preprekom intelektualnom razvoju pojedinca, odnosno vezivanjem za "zemaljsku" sferu u kojoj se ne bi mogla postići dostignuća koja omogućuje jedino celibat.

Radikalna kritika braka, odnosno zalaganje da se on u potpunosti ukine kao društvena institucija, su postala karakteristična za drugu polovicu 20. stoljeća, pogotovo kada je feminističkim pokretom počela dominirati radikalna struja. Prema njima brak predstavlja glavno oruđe za ugnjetavanje žena, odnosno da se kroz institut "supruge" i uz njih vezanih rodnih stereotipova žene stavljaju u trajno podređen položaj. U tome je možda najrječitija bila Andrea Dworkin ustvrdivši da se "brak kao institucija razvio od prakse silovanja".