Piše: Mato TOPIĆ

"Hoćemo li se i ove godine napiti dok budemo pekli pečenicu za Božić i prespavati polnoćku kao i prošle godine?" – sa smiješkom čita ovu poruku student koji pravi plan božićne i novogodišnje fešte i uzvraća prijatelju: "Samo ti dođi. Ako i prespavamo Božić, ne boj se galame, jer baba je umrla."

Ovakva i slična pitanja i planiranja postaju pravilo božićnog slavlja. A nije bilo tako davno kada su posebno mladi i djeca živjeli svoje došaš­će i slavili Božić s posve drugim sadržajima i s puno više duše. Još su svježa sjećanja na vremena u kojima na prvu nedjelju došaš­ća zastane pjesma, zašuti svirala i žica na tamburici. Ni cure se ne gizdaju i ne bureče kad pođu k misi, a poslije mise brzo se vraćaju kući jer se pred crkvom ne čuju tamburica, svirala i diple i nema kola, a zašuti bećarac, ganga i natpjevavanja. Nema ni ašikovanja na povratku kući, ni dugog pričanja na odmaralima gdje se redovno otvori srce i stidljivo izgovori ime prve simpatije. Zato se čula pjesma uvečer kraj ognjišta ili u toploj sobi, ali ona "božićna pjesma", nakon duge molitve pojačane nekim novim preporukama zbog došaš­ća.

Tamo gdje još i danas postoji spomen na "materice", treću nedjelju došaš­ća, ili "očiće", četvrtu nedjelju došaš­ća, djeca završavaju svoj pohod na kućne pragove psujući nekom škrtom domaćinu ili domaćici i broje svoj ovogodišnji pazar uspoređujući ga s prošlogodišnjim. Sadašnja djeca, kao neki mali poreznici, traže koju marku više kao da je to smisao i sav sadržaj "materica" i "očića", a nekada se dječica radovala ispruženoj ruci punoj oraha, jabuka, kocki šećera, suhih šljiva, a u dobrostojećoj kući i pokoji bombon. Dječje veselje nije ovisilo o količini prikupljenih darova. Bilo im je najvažnije hoće li znati pravilno izgovoriti od majke naučeni pozdrav i čestitku pred otvorenim vratima nečije kuće. Momci bi iznimno na "materice" ponijeli u bočici rakije koju bi nudili djevojkama, a djevojke bi ponijele pletene čarape, suha mesa i još ponešto što bi dobile od domaćica za darivanje momaka. Na "očiće" djevojke su ucjenjivale (cinile) momke kako bi dobile dar. Momak bi svojoj curi ili simpatiji darovao maramicu (rupčić) ili sličan neki manji dar za tu prigodu.

Za Badnji dan i u ovim našim vremenima opet su mnogi na okupu u obitelji. Došli su i oni iz Hrvatske, Njemačke, netko je preletio ocean da ga želja mine na Badnju večer i Božić. Sve više je onih kojima se prerano raskravi srce, pa uz pečenicu na ražnju, odojka ili ovna, uz dobru šljivu razblaženu pivom, vraćaju se u prošlost i bude sjećanja. Sjećaju se predratnih Božića, a priče same navaljuju kao da lakše nastaju uz miris pečenice s ražnja. Pričaju kako je nekada starješina obitelji na Badnju večer unosio badnjak, tri cjepanice drva, uz krš­ćanske pozdrave i molitvu za božićni blagoslov i plodnu novu godinu. Unošenje badnjaka bio je pravi obred koji se pretvarao u pravi pobožni ritual, gotovo u liturgijski čin. Najmlađa nevjesta u kući na Badnju večer je sterala slamu kraj ognjišta gdje bi se poredala djeca koja bi, koliko bi znala, sudjelovala u molitvi i slušala priče starijih o Isusu koji se rodio na slamici i ležao na slami baš kao što to čine i ovi sadašnji dječaci.

Miris pečenice sve više stavlja u zaborav posna jela koja se još uvijek u mnogim kućama nađu na stolu Badnje večeri: posni grah, kombos, pogača, maslenica, orasi i jabuke. Ipak, već neki novi običaji, kopirani iz susjedstva, s ribljim specijalitetima i drugim gurmanskim sadržajima na stolu opraštaju se od gotovo svetih običaja bogate bosanske tradicije stoljećima prenošene sve do ovih zaboravljenih generacija.

U tim ne tako davnim vremenima ukućani su za vrijeme večere pazili kako svijeće na stolu gore i kako plamen ide. O tom ovisi, hoće li biti vesela godina, koja će strana roditi i slično. Komadić pogače kojim su se svijeće trnule ostavi se na stranu i njime se gase svijeće na Božić i Novu godinu prilikom ručka. On ima po narodnom vjerovanju ljekovitu moć i dade se djeci, da ga pojedu, da ih grlo ne zaboli ili pojedu čeljad svaki pomalo ili ga blagu dadu. Vino, kojim su se svijeće trnule, ostavlja se u posebnu bocu i tim se vinom škropi propelo, kad se pojavi požar od groma, jer narod drži, da će se taj požar utrnuti, ako se iznese poškropljeno propelo. Katkad čeljad popiju vina radi bolesti i napretka. Drže do toga kao do moćiju. Vele da će biti sklad i mir u kući. Žito za svijeće sipaju u sjemensko žito. Večeru završava zahvaljujuća molitva. Jedan Očenaš... "zahvalit dragom Bogu, koji nam je dao, pa smo imali šta blagovati, njemu Bogu hvalu i slavu uzdavati, da Bog dadne i onima koji nemaju, da i oni uživaju i dragom Bogu falu uzdavaju". Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Pokoj vječni "za naše pokojne, koji su nam ostavili svoja dobra, da mi uživamo i da Bogu falu uzdajemo, da se i mi njiovi duša sjećamo u svojim misama i molitvama." Isto tako mole za one duše za koje se nema nitko spomenuti od njihova roda i plemena. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Slava Ocu "za voka, za težaka, za žitno rođenje i duševno spasenje, za sklad, za mir, i za ljubav bratimsku". Prekrste se, a starješina kaže: "Faljen Isus! Na dobro nam došla Badnja večer i sveto porođenje Isusovo! - Uvik Isus faljen bio! - I s tobom zajedno!"

S pokojnom bakom ili djedom umrla je i badnjovečernja molitva uz paljenje "trojstva", triju svijeća usađenih u pšenicu posijanu na blagdan svete Lucije. Došla su neka nova vremena i nova čeljad da slavi Božić i vrati se natrag, u ona mjesta gdje se Božić odavno spakirao u celofan i šarene folije, u sadržaj božićnih darova. Poslije badnje večere kuću ispuni žamor, vesela vriska djece i mladih u čijem govoru se čuje i kajkavski i njemački i engleski, i pjesmice koje se na Božić pjevaju u mjestima u koja odseliše toliki Bosanci i Hercegovci odakle se pokrenu uz Božić da bi potražili izgubljeni ili pomalo zaboravljeni zavičaj. Pred samu ponoćku automobili zakrče sve prilaze crkvama. Fratre uhvati nervoza zbog tolikih za misu nepripravnih i polupijanih veseljaka koji u polutamnim ćoškovima pri dnu crkve na svoj način slave Božić. Pjevaju se božićne pjesme s puno duše i osjećaja pripadnosti zavičaju koji se ipak može pronaći samo na jednom mjestu. Poslije ponoćke žurno se ide potražiti automobil u strahu od gotovo ratnog vatrometa iz kojega ne iziđu svi neozlijeđeni.

Nestalo je ili onih vremena, ili onih ljudi, ili i jednog i drugoga, kada misari poslije ponoćke vade bočice rakije iz džepova, nazdravljaju, čestitaju i dugo pjevaju pjesme svoga zavičaja. Sada poslije ponoćke mladi i odraslija djeca ispune kafiće i birtije odakle se vraćaju ujutro pod jakim dopingom svakovrsnih napitaka tražeći ležaj u kojem će prespavati Božić.

Stariji uz ručak pričaju o Božićima kada bi se poslije ručka u selima ili, ako je selo veliko, zaseocima organizirali čestitari, muškarci koji bi pjevajući hodali selom od kuće do kuće i svima čestitali Božić. Ni jedna se kuća za Božić ne bi preskakala. U svim su im kućama nudili keške. Kako nije bilo mnogo drvenih kašika, svaki je čestitar za pasom nosio svoju drvenu kašiku koju bi nakon uporabe dobro oblizao i ponovno stavio za pas do sljedeće kuće. Ove su čestitare zvali kešketari. U nekim selima bi jedni drugima nosili "okićene čaše" kojima bi nazdravljali i čestitali Božić. Čaše bi okitili mesom, kolačićima, bosiljkom. Jedni bi drugima poslali čašu s rakijom, a drugi bi im uzvratili vinom ili nekim drugim pićem. Takvu okićenu čašu domaćini bi slali po svojim sinovima u susjednu kuću, koja bi isto tako uzvraćala i tako bi dio svakog zaseoka izmijenio svoje božićne čestitke. U nekim selima poslije ručka bi se mladi okupili na već uobičajenom mjestu, gdje bi se zaigralo kolo i čula pjesma sve do večeri.

Dolaze vremena u kojima Božić i Došaš­će zaključavamo iza crkvenih vrata. Božić polako, ili brže od očekivanja odlazi iz obitelji ili se vjeruje da je Božić prepuna trpeza i poljubac svečano odjevenih čestitara, ili susreti s onima koji nas pohode samo u ovakvim prigodama. A najvažnije je da se sve to događa u kućama i selima okićenim jeftinim svjetlucavim nakitom. Ne znam je li ovo žal za zaboravljenom prošloš­ću ili opravdana priča o osiromašenom Božiću u našim obiteljima. Možda će se neki i poslije ovoga Božića vraćati u daleke zemlje odakle su došli da bi u zavičaju obiteljskog Božića nahranili dušu, i pomalo razočarani ispisivati poruke svojim poznanicima: "Ni tamo nema više onoga Božića kojeg sam nekada ostavio. Otkad je u našoj staroj kući umrla baba, umro je i Božić."

http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/802/misli-i-zapazanja/osiromaseni-bozic

Izvor: Svjetlo riječi