• PIXSELL

Istraživački tim sa Sveučilišta u Castilla-La Manchi analizirao je 12 vrsta gljiva sakupljenih sa nezagađenih prirodnih područja i testirao ih na prisustvo teških metala. "Cilj istraživanja bio je otkriti postoji li povezanost koncetracije određenih teških metala s gljivama na osnovu tri čimbenika: tipu supstrata, području proučavanja i vrsti gljiva", pojasnio je Juan Antonio Campos, glavni autor studije.

Tim je je analizirao 100 uzoraka 12 vrsta gljiva na prisustvo olova (Pb), neodimija (Nd), torija (Th) i uranija (U). Rezultati studije objavljeni su u časopisu Biometals te pokazuju da postoje "značajne količine" četiriju metala u svih istraživanih vrsta. Također je otkriveno da, ovisno o vrsti gljive, postoje značajne razlike u kapacitetu akumuliranja teških metala.

Najviše vrijednosti neodimija (7.1 mikrograma po gramu) i olova (4.86 µg/g) otkrivene su u gljive lisičarke (Cantharellus cibarius), često korištene u prehrani diljem Europe. Gljiva raste u sjeni hrasta lužnjaka (Quercus robur), plutnjaka (Quercus suber) i crnike. Pripada skupini gljiva koje žive u ektomikorizi - simbiozi gljiva s korijenjem biljaka pri čemu hife micelija gljive izvana obavijaju korijenje stvarajući tako vrstu "omotača", te su u direktnom kontaktu s mineralnim česticama iz tla.

Torij (3.63 µg/g) i uranij (4.13 µg/g) najviše su se akumulirali u sumporače (Hypholoma fasciculare), unatoč činjenici da ta vrsta "živi na panjevima i drveću koje je palo na tlo te nije u direktnom kontaktu s mineralnim tvarima u tlu".

Znanstvenici nisu otkrili značajne razlike u količini metala u gljiva sakupljenih na različitim vrstama supstrata, staništa i lokacija. Jedinu iznimku čini torij, koji se više akumulira u gljiva koje rastu na drvetu (poput sumporače i plamenke (Gymnopilus spectabilis)) od onih koje imaju direktan kontakt s organskim tvarima u tlu (poput vrsta Tricoloma ustaloides i Pisolithus arrhizus).

Biologija.com.hr

Izvor: www.net.hr