Karizmatik koji se boji svijeta oko sebe
Piše: Davor Butković
Foto: D. Tadić, S. M. Sučić, G. Mehkek, V. Nezirović
Knjiga razgovora sa Zlatkom Sudcem, koja upravo postaje apsolutni hrvatski bestseller, prikazuje ovoga kontroverznog svećenika kao dobrog, hipersenzibilnog, možda ne baš uzorno obrazovanog momka, čiji bi se simplificirani stavovi o društvu i politici lako mogli zloupotrijebiti. Nadajmo se da neće Sudčevo zgražanje nad liberalizmom širi se na prezir prema demokraciji kao takvoj. On decidirano tvrdi da je poželjno uređenje teokracija
Zlatko Sudac nesporno je jedna od najvećih zvijezda hrvatskog javnog života. Knjiga razgovora s ovim krčkim stigmatom, što ju je napisala bivša Večernjakova komentatorica Dunja Ujević, prodaje se ritmom možda bržim i od fiction-factiona Nives Drpić (koja će,
Zlatko Sudac nesporno je jedna od najvećih zvijezda hrvatskog javnog života. Knjiga razgovora s ovim krčkim stigmatom, što ju je napisala bivša Večernjakova komentatorica Dunja Ujević, prodaje se ritmom možda bržim i od fiction-factiona Nives Drpić (koja će,
možemo se kladiti, prije ili kasnije postati Sudčeva “klijentica”, kao što su to već učinile brojne druge osobe s domaćih televizija i s domaće estrade).
Zlatko Sudac bi, kako su stvari krenule, prodajom svoje knjige razgovora mogao nadmašiti i ‘Golu istinu’ starlete Nives Celzijus, koja je ionako posljednjih dana podignula veliku buru u književnom svijetu.
Knjižara Ljevak navodno prodaje stotinjak Sudčevih knjiga na dan, dok je Školska knjiga već ispraznila skladišta. A Sudčev se dugi, ukoričeni intervju našao na tržištu tek prije nekoliko dana.
“Stigme se nisu dogodile preko noći. Moj križ je nastajao na čelu polako se utiskujući sve dublje i dublje do ove dimenzije, kako je sada… U trenutku, more je postalo kao ulje. Tišina, muk, čak se ni ptice nije čulo. I tada smo vidjeli na nebu sunce koje je žarilo, oko njega krug duginih boja, a između sunca i ruba duge ljubičasti krug koji je titrao. A od sunca krakovi križa doslovce preko cijeloga neba… Tada me počelo peći čelo… Vidio sam u zrcalu da mi je čelo crveno. Počelo me žigosati po čelu, kao da netko užarenim željezom stišće u čelo. Čuo sam kako cvrči i koža i tkivo. Križ je počeo krvariti i počeo se utiskivati sve dublje i dublje… Onda smo po noći otišli na neku plažu kod Novalje, gdje sam počeo iluminirati. Svijetlio sam k’o žarulja. Počelo me dizati u zrak. Milka se objesila na moju lijevu ruku i vukla me prema zemlji. Toliko me dizalo u zrak, da je i nju počelo dizati. Tako da je i ona doživjela i moju levitaciju, iluminaciju. Tada sam imao potrebu hodati po moru, ali mi Milka nije dopustila…”
Konzervativniji od kolega
Vjerujete li, dakle, da se sve ovo uistinu dogodilo i vjerujete li da nije riječ o psihološkom fenomenu (Sudac kasnije u knjizi tvrdi da nije), te da se Bog doslovno spustio na Zlatka
Sudca, posve je jasno da u Sudcu vidite, ako već ne spasitelja našeg zlog svijeta, a onda barem veliki znak nade koji se ničim ne može oskrvnuti.I vi onda spadate među sve brojniju grupu Sudčevih sljedbenika ili slavitelja.
Ako, međutim, sumnjamo da je preko Zlatka Sudca sam Bog odlučio povremeno posjećivati Hrvatsku, a priznajemo da je Sudac iznimno popularan pa, samim tim, i potencijalno utjecajan, moramo propitati čitav niz Sudčevih stavova o društvu, koji su koliko-toliko artikulirani u knjizi “Razgovori”.
Zlatko Sudac, sudeći po knjizi, neobična je kombinacija prostodušnosti i jednostavne privlačnosti Paola Coehla, starinskog hipijevskog nekonformizma (koji je, međutim, koliko god anakron i benigan, i danas previše za veći dio crkvenog establišmenta) i krajnje, gotovo neosviješteno konzervativnih političkih i društvenih pogleda.
Od katoličkog se svećenika, naravno, ne očekuje da bude osobito liberalan.
Knjižara Ljevak navodno prodaje stotinjak Sudčevih knjiga na dan, a Školska knjiga ispraznila je skladišta.
Međutim, Sudčevi stavovi prema suvremenom svijetu u pojedinim su segmentima konzervativniji od stavova pojedinih biskupa i nekih drugih crkvenih dostojanstvenika.
“Živimo u vremenu glume, Big Brothera, virtualnosti. U vremenu, rekao bih, sinkretizma, egoizma, oholosti, liberalizma, racionalizma, koji samo razgolićuju dušu i ono malo Božjeg u nama. To je žalosno da smo se otuđili jedni od drugih i od samih sebe…”
Protivnik demokracije
Poslije ovog uvida u stanje stvari, što bi ga potpisao bilo koji prorok New Agea, dolazi i ideološka konkretizacija.
“Liberalizam ima svoj početak i svoj kraj. Svoja obilježja, zakonitosti, norme ponašanja. To je svojevrsni totalitarizam, isto tako, kao i svi IZMI - individualizam, terorizam, virtualizam, senzacionalizam, banalizam… To su totalitarizmi novog doba. Koliko liberalizam ograničava,
sputava slobodu čovjeka… Možda i više nego otvorena agresija totalitarnih režima. Jer, kao što su Ivana Krstitelja u tamnicu stavili i glavu mu odrubili, a on je bio duha slobodna… tako i ljudi koji su na Bleiburgu ili Golom otoku, ili u Jasenovcu završavali, u duhu mogu biti slobodniji od Tita ili Poglavnika u ono vrijeme. Dok ovo sadašnje vrijeme zarobljava samu dušu. Utoliko je, gledamo li s ovog aspekta, ovo vrijeme totalitarnije nego neka prethodna. Ovaj liberalizam i demokracija…”Sučevo zgražavanje nad liberalizmom širi se u prezir nad demokracijom kao takvom. Sudac sasvim decidirano tvrdi da bi poželjno društveno uređenje bilo teokracija, a ne demokracija.
Sučevi vrijednosni i ideološki stavovi jasno se manifestiraju i na razini konkretne, operativne politike: “Veliki ljudi, genijalne ideje - uvijek manjina. Kad se svi oko nečega danas slože -idemo svi u EU, idemo svi u NATO - možemo biti sigurni da je to krivo. Samo je pitanje vremena kada će se dokazati da je to krivo. Ali, toliko smo već ušli u krivi sistem, da nas on guta… Ma, kad bi ovaj hrvatski narod odlučivao, ja vjerujem da bi Hrvatska bila jedna Švicarska. Ozbiljno, po svemu. Prije svega po dostojanstvu. Po ugledu. Kad bi narod odlučivao. A ne oni koji nam se pokazuju kroz javnost.”
Druge konkretne Sudčeve ideološke i političke teze, vidljive iz “Razgovora”, tiču se Zakona protiv diskriminacije, koji Sudac žestoko napada, optužujući ga da legalizira teror manjine nad većinom, zatim snažnog odbacivanja i ateizma i agnosticizma, zgražanja nad ulogom Sjedinjenih Država u svijetu, i gotovo apologetskog odnosa prema najopćenitijim porukama raznih ekoloških pokreta.
Na knjižarama su izvješeni plakati na kojima se poziva građanstvo da se predbilježi na knjigu Zlatka Sudca
Sudčeva se “politika”, dakle, svodi na prezir prema suvremenim društvenim uređenjima, na uvjerenje da ona vode svijet k vragu, na tezu da u demokratskim društvima narod, zapravo, nema utjecaja na političke odluke (što Sudcu, međutim, ne bi trebalo smetati jer se on izjašnjava za teokraciju), te na strah da bi manjina u jednom društvu mogla terorizirati većinu.
Vrhunac Sudčeve osude suvremenog svijeta vidi se u njegovoj usporedbi komunizma i današnjih sustava:
“Ja bih rekao da je u komunizmu bilo lakše. Tada smo bili bijeli ili crni. Kršćani ili komunisti. Ovo sofisticirano, liberalizirano, globalizirano vrijeme mnogo je opasnije za čistoću duše i srca vjernika nego vrijeme komunizma i drugih totalitarizama. Opasnije, ali i plodnosnije. Jer pročišćava. Ili-ili.”
Izgubljen u vremenu
Ovakvi Sudčevi politički i ideološki stavovi jasno pokazuju da najpopularniji hrvatski svećenik naprosto ne razumije svijet oko sebe. Sudac liberalizam i demokraciju doživljava kao ugrozu, jer ne zna o čemu se tu zapravo radi. On, baš kao i niz širitelja teorija zavjere, misli da narod ne odlučuje i da je narod konstantno prevaren (sama činjenica da bi se u ovom trenutku s njim složilo mnogo Hrvata neće Hrvate, naravno, spriječiti da izađu na izbore). I kako se ne snalazi u današnjem, “sofisticiranom” svijetu, Sudac zaključuje da je u komunizmu sve bilo lakše, jer se znalo tko smo mi, a tko su oni. Fantastično je kako Zlatko Sudac, kao čovjek koji stalno govori o ljubavi kao o središnjoj svojoj kategoriji, prezire ipak najhumaniji i najslobodniji dosad postojeći politički sustav. Sudčeva očigledna izgubljenost u vremenu i politici katrakteristična je, nažalost, za velik dio (ne za sve, kao što smo već prije naveli, ali za velik dio) Katoličke crkve u Hrvatskoj.
I dok je Sudac, dakle, politički izrazito konzervativan, u nekim drugim pitanjima naivno je i za mnoge neodoljivo otvoren.
Sudac ne smatra potrebnim dijeliti pokore, prihvaća seks prije braka (ako je riječ o pravoj ljubavi), tolerantan je prema gotovo svemu što Crkva smatra grijehom, uvijek želi razgovarati
sa svakim kome je potreban, potragu za Bogom vidi u stanju duševne nesigurnosti. I tako dalje, i tako dalje. Dakle, naspram zbunjenog, ultrakonzervativnog, političkog Sudca, stoji iskreni, široki i tolerantni propovjednik Sudac, čovjek koji se spreman odobriti čak i homoseksualnost.”Ja homoseksulace uopće ne osuđujem. Pa Bog ih voli kao svakog čovjeka. Ja ovdje ne želim govoriti negativno… Ja baš sada želim govoriti pozitivno o tim ljudima. Ono u što sam se ja uvjerio jest da mnogi od njih imaju izgrađen osjećaj za socijalnu pravdu. To su, pretežito, jako kreativni ljudi. Imaš ih u sportu, u umjetnosti, u Crkvi, u politici. U svim strukturama društva. Neki od njih su zaista požrtvovni. Jako podupiru razne humanitarne akcije po svijetu. Mnogi od njih su slobodna duha, što je u biti dobro. Ali su baš zbog toga često u životu hodali po rubu i tu slobodu duha skupo plaćali… I što je zanimljivo, ti ljudi, ako zaista svoju seksualnost predaju Bogu, ako žive onu čistoću, onu ljubav prema Bogu, a onda i prema čovjeku, o kojoj sam govorio, ti ljudi mogu zaživjeti i samo srce mistike. Jer patnja pročišćava, a mnogi od njih pate. Samo, takvi neće na gay parade.”
Odlomak o homoseksualcima jedan je od najradikalnijih otklona Zlatka Sudca od uobičajenog crkvenog govora.
U tom se otklonu krije tajna Sudčeve privlačnosti: on jest dio Crkve, ali govori, kada nije riječ o politici (i o ulozi žena u društvu), slobodnije, “ljudskije” i tolerantnije od većine svećenika.
Jedini masovni vjerski vođa
Utoliko se Zlatko Sudac nametnuo kao popularni, karizmatični vjerski vođa, trenutno jedini masovni vjerski vođa u Hrvatskoj, kojeg se neke strukture u crkvi plaše, baš kao što se mostarski biskup boji fenomena Međugorja.
Dokle god Zlatko Sudac funkcionira kao Jesus Christ Superstar, on je bezazlena i zapravo pozitivna društvena pojava, jer ljudima pruža nadu ili barem iluziju nade.
Međutim, Sudčeve političke ideje, koje se svojom drastičnom simplificiranom konzervativošću i odbacivanjem političkog sustava kao takvog zapravo svode na opasni populizam, vrlo lako mogu biti zloupotrebljene.
Hrvatskoj, definitivno, ne treba vjerska zvijezda koja zagovara rušenje liberalne demokracije i samoizolaciju.
Nadajmo se da niti jedna politička grupacija neće pokušati iskoristiti Sudca kao nekog od svojih glavnih manekena (što bi se, međutim, moglo pokazati probitačnim na biralištima).
Karizmatik koji propovijeda propast institucionalne politike i duboko frustrirana javnost - kao što je dio hrvatske - mogli bi predstavljati puno opasniju i zapaljiviju smjesu od onoga što smo svojedobno bili gledali na Thompsonovim koncertima.
bglavac
irida
