IVANA VUČIĆ & TOM JURA KAĆUNIĆ (HAMPER): “Fotografija nas definira i kao dizajnere i neodvojiv je oblik našeg kreativnog izražavanja”
„Volimo raditi s umjetnicima jer upravo kroz takve projekte gdje se isprepliću lijepe i primijenjene umjetnosti dobivamo najveću mogućnost istraživanja medija i slobodu eksperimentiranja. Takve suradnje uvijek intrigiraju jer se interakcijom dizajnera i klijenta/umjetnika stvara jedna posebna sinergija ideja i nepredvidiv impuls i smjer kreativne energije. Kada dizajn radi u službi umjetnosti i kulture, i kada se u poziciji klijenta nalazi umjetnik koji je svjestan snage dizajna u komunikaciji, učinkovitosti dizajna u kreiranju poruke prema javnosti i ako se još ne boji širiti granice komunikacija, dolazimo u beskrajni prostor kreacije u kojemu je moguće stvarati poruke gotovo bez ikakvih okvira“ – Razgovarala: MONIKA DŽAKIĆ
Objavljeno: 19.02.2018.Autor: monikadzakic
Hamper je nagrađivani studio za oblikovanje vizualnih komunikacija koji su 2012. godine osnovali Ivana Vučić i Tom Jura Kaćunić, dizajneri s više od 15 godina iskustva na području grafičkog dizajna, fotografije i oglašavanja. Hamper se bavi oblikovanjem u tiskanim i digitalnim medijima te korporativnim i javnim prostorima za širok raspon klijenata od industrije do institucija u kulturi. Opseg njihovih radova obuhvaća oblikovanje vizualnih identiteta, publikacija, web stranica, izložbi, ambalaže, signalizacije, brending i promociju pa sve do strategije, konzaltinga i produkcije kao dijela cjelovite usluge u razvoju i koordinaciji kreativnog procesa. Njihovi radovi višestruko su nagrađivani (German Design Award, RedDot Design Award, Cresta Award, iF Award, LIA, AICA, ED Award, Eulda, HOW, MIAF…), publicirani (ID, Print, HOW, Communication Arts, Graphis…) i izlagani u zemlji i inozemstvu. Osnovni pristup Hampera sastoji se u jednostavnosti i razumljivosti poruke, kojim stvaraju upečatljiva vizualna rješenja.
The Beauty Fools, Kid Author – dizajn knjige: Hamper, 2016.
Ove godine ste za dizajn knjige The Beauty Fools, američkog izdavača Timothy Weeksa dobili nagradu German Design Award. Isti projekt je 2017. nagrađen i Red Dotom, a godinu dana ranije za njega ste dobili i Cresta Award. Kako je došlo do te međunarodne suradnje i koje vrijednosti nosi taj projekt?
Timu se svidio konceptualni pristup u oblikovanju projekta Individualne utopije koji sam radila za Lalu Raščić u Laboratoriumu te nam je ponudio suradnju na projektu The Beauty Fools još kada je knjiga bila u fazi uređivanja rukopisa. Zanimljivo je što se radi o rukopisu koji je izdavač primio na svoju adresu u New Orleansu od nepoznatog autora potpisanog kao Kid Author. S obzirom da roman obiluje fantastikom trebalo je zadržati mističnu auru nepoznatog autora. Izdavaču je stoga bilo bitno da knjigu dizajnira netko tko nije bio u New Orleansu, kako bi imali potpuni odmak od stvarnosti i doživljaja tog grada čiji identitet intenzivno prožima radnju romana kao da je riječ o stvarnom junaku.
The Beauty Fools, Kid Author – dizajn knjige: Hamper, 2016.
Naručitelj je želio knjigu koja bi predstavljala ono što vinil predstavlja u glazbi. Knjigu koja bi bila too beautiful to download, koju bi strastveni čitatelji mogli otvoriti, raspakirati i uživati u njoj na taktilan način. Koncept dizajna baziran je na ideji, simbolizmu i misticizmu tarota, a proizlazi iz radnje knjige i ezoterične atmosfere New Orleansa gdje se odvija radnja romana.
„Iz naše pozicije, knjiga je prije svega iskustvo koje pokreće maštu korisnika da snažno doživi priču, bez obzira koristimo li za poticanje takvog iskustva digitalne ili tradicionalne alate“
Već kod prvog čitanja projektnog zadatka primijetili smo da je naručitelj svjestan činjenice da se poimanje knjige u digitalnom dobu u potpunosti promijenilo. Iz naše pozicije, velika je vrijednost ovog projekta i u tome što smo za klijenta imali izdavača koji razumije suvremeno globalno tržište knjiga tako da je dijalog klijent-dizajner mogao biti mnogo konstruktivniji. Dok izdavaštvo danas prolazi kroz dinamično razdoblje, funkcija knjige isto tako doživljava veliki preobražaj. Upravo iz takvog razmišljanja proizašao je zahtjev našega naručitelja da osmislimo koncept knjige koji će omogućiti korisniku bogatije iskustvo interaktivnog karaktera pronalaženjem najboljeg načina za konzumaciju njezinog sadržaja. Iz naše pozicije, knjiga je prije svega iskustvo koje pokreće maštu korisnika da snažno doživi priču bez obzira koristimo li za poticanje takvog iskustva digitalne ili tradicionalne alate.
The Beauty Fools, Kid Author – dizajn knjige: Hamper, ilustracije: Lala Raščić, 2016.
Kako se Lala Raščić, multimedijalna umjetnica, snašla u ulozi ilustratorice na ovom projektu?
S Lalom se dugo poznajemo, dobro je razumijemo te se s njom izvrsno nadopunjujemo. Osim što je izvrsna umjetnica, Lala je profesionalka koji posjeduje istančanu sposobnost kanaliziranja svoga umjetničkog talenta u primijenjenu sferu poput izrade ilustracija za knjigu. Pritom Lala jako dobro razumije ograničenja koja dolaze s primijenjenom umjetnošću što nije uvijek slučaj kod komercijalnih izleta profesionalnih umjetnika. Golemo iskustvo koje je stekla kao multimedijalna umjetnica osiguralo joj je širinu kreativnog i tehničkog znanja na raznim područjima pa tako i u segmentu vizualnih komunikacija što je čini ravnopravnim članom kreativnog tima te aktivnom sudionicom kreativnog procesa uključenom u svaku fazu projekta. Dodatno, Lalino iskustvo performansa znatno je doprinijelo projektu The Beauty Fools u narativno-vizualnom koncipiranju ilustracija tarota.
The Beauty Fools, Kid Author – proces nastanka ilustracije: Lala Raščić, 2016.
Zbog svoje specifične ilustrativno-narativne forme ilustracije tarota su veliki izazov za umjetnike. Među najzanimljivijim tarot špilovima su upravo oni koje su oslikali umjetnici poput Salvador Dalija, Edwarda Goreya ili The Game of Marseille, špil koje je dizajnirao André Bretonzajedno sa svojim kolegama nadrealistima. Imali smo ideju da Lala napravi svih 78 ilustracija za cijeli tarot špil, Veliku i Malu Arkanu, no zbog zahtjevnosti izrade svake pojedine ilustracije tarota do završetka projekta Lala je uspjela dovršiti 15 ilustracija za knjigu. Ako uzmemo u obzir da je Dali ilustracije za svoj špil počeo raditi 40-ih godina prošlog stoljeća, dovršio ih 70-ih, a objavio tek 80-ih kada je završio dizajn karata, Lala ima još jako puno vremena za oslikavanje svoga autorskog tarot špila kojeg ćemo mi uvijek radio dizajnirati.
„Kada dizajn radi u službi umjetnosti i kulture, i kada se u poziciji klijenta nalazi umjetnik koji je svjestan snage dizajna u komunikaciji, učinkovitosti dizajna u kreiranju poruke prema javnosti i ako se još ne boji širiti granice komunikacija, dolazimo u beskrajni prostor kreacije u kojemu je moguće stvarati poruke gotovo bez ikakvih okvira“
S Lalom ste, osim na The Beauty Fools, 2014. godine surađivali i na dizajnu njene knjige scenarija Lalina čitanka te 2008. na projektu Individualne Utopije. Surađivali ste i s drugim umjetnicima, primjerice 2006. godine s Kristijanom Kožulom na njegovoj
monografiji. Što kao dizajneri učite iz tih suradnji, a što umjetnici, možda, nauče od vas?
Volimo raditi s umjetnicima jer upravo u takvim projektima gdje se isprepliću lijepe i primijenjene umjetnosti dobivamo najveću mogućnost istraživanja medija i slobodu eksperimentiranja. Takve suradnje uvijek intrigiraju jer se interakcijom dizajnera i klijenta/umjetnika stvara jedna posebna sinergija ideja i nepredvidiv impuls i smjer kreativne energije. Kada dizajn radi u službi umjetnosti i kulture, i kada se u poziciji klijenta nalazi umjetnik koji je svjestan snage dizajna u komunikaciji, učinkovitosti dizajna u kreiranju poruke prema javnosti i ako se još ne boji širiti granice komunikacija, dolazimo u beskrajni prostor kreacije u kojemu je moguće stvarati poruke gotovo bez ikakvih okvira.
Individualne utopije, Lala Raščić – dizajn: Laboratorium, 2008.
Među brojnim umjetnicima s kojima smo intenzivno surađivali upravo se Lala Raščić i Kristian Kožul izdvajaju kao najzainteresiraniji, najuključeniji u kreativni proces, od prvih razgovora i početne ideje do finalne realizacije i promocije. Ali ne na način kontrole kreativnog procesa ili kreativnog na(d)metanja već baš suprotno – oboje imaju veliko povjerenje u dizajnera kao stručnjaka koji barata komunikacijskim alatima i koji najbolje zna kako prenijeti ideju njihove umjetnosti u tiskani ili digitalni medij. Isti angažman i involviranost primijetili smo i kod umjetnice Ane Bilankov s kojom po prvi puta surađujemo, a čiju smo foto-monografiju Spaces, Stories, Geographies upravo završili.
f11 – fotoknjige: Hrvoje Slovenc, Hana Miletić, Bojan Mrđenović – dizajn: Hamper, 2016.
Unazad nekoliko godina ostvarili smo zanimljivu suradnju s neprofitnom udrugom Ured za fotografiju za koju smo oblikovali vizualni identitet udruge, zatim portal Suvremena hrvatska fotografija te identitet fotografske biblioteke f11. Tom prilikom smo surađivali s umjetničkim fotografima Hrvojem Slovencom, Hanom Miletić i Bojanom Mrđenovićem, za koje smo oblikovali foto-knjige. Budući da je riječ o troje autora različitih zaleđa, koji dolaze iz različitih podneblja – Hrvoje iz Amerike, Hana iz Belgije, a Bojan iz Hrvatske i međusobno se razlikuju u promišljanju i načinu korištenja medija fotografije – imali smo zanimljivu komunikaciju sa svakim od njih. Svaki pojedini autor zahtijevao je drugačiji pristup i tretman fotografije koji je trebalo pomiriti u grafički standardiziranom layoutu biblioteke.
Brsalje, Ana Opalić – dizajn: Hamper, 2017.
Pored toga bismo istaknuli lijepu suradnju s umjetničkim fotografkinjama Sandrom Vitaljić i Anom Opalić za koje smo također oblikovali fotografske knjige. Rad s fotografima nas posebno veseli i stimulira jer medij fotografije za nas ima veliku važnost. Na neki način fotografija nas definira i kao dizajnere te je neodvojiv oblik našeg kreativnog izražavanja.
„Imala sam tu sreću da sam u okviru suradnje s Arkzinom, uz profesore na Studiju dizajna, paralelno imala za mentora i Dejana Kršića, pokretača i grafičkog urednika Arkzina, od kojega sam iz prve ruke učila i usvajala znanja i informacije koja nisam mogla čuti na fakultetu“
Ivana, Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu završili ste kao dobitnica Rektorove nagrade, a prije studija Hamper, od 2001. do 2012. djelovali ste s Orsatom Frankovićem uLaboratoriumu, gdje je i Tom često surađivao s vama. Prije toga stasali ste kao fotografkinja u Arkzinu. Koje spoznaje je to iskustvo donijelo u izgradnji Vas kao dizajnerice?
Za Arkzin sam počela raditi kao fotoreporterka za vrijeme studija. Tada sam upisala treću godinu Studija dizajna i opredijelila se za produkt dizajn, no simultano je započela moja edukacija na području vizualnih komunikacija kroz rad i iskustvo koje sam stjecala u redakciji Arkzina ili na terenu kroz snimanja reportaža, koncerata, intervjua… Kao fotoreporterka i suradnica Arkzina imala sam luksuz biti u kontaktu sa širokim spektrom zanimljivih ljudi koje sam snimala ili s kojima sam surađivala, od kojih sam svakodnevno učila, kojima sam se divila ili koje sam tek otkrivala. Arkzin mi je otvorio vrata i prema drugim novinama i magazinima, a upravo mi je medij fotografije omogućio iskustvo koje me je definiralo na poseban način. Imati mogućnost snimati, biti oči u oči s Nick Caveom, B.B. Kingom ili Dalai Lamom, osjetiti njihovu energiju, za mene je i danas neizmjerno iskustvo.
Arkzin – coveri, fotografija: Ivana Vučić, dizajn: Dejan Kršić, Dejan Dragosavac Ruta, 1996/97.
Imala sam tu sreću da sam u okviru suradnje s Arkzinom, uz profesore na Studiju dizajna, paralelno imala za mentora i Dejana Kršića, pokretača i grafičkog urednika Arkzina, od kojega sam iz prve ruke učila i usvajala znanja i informacije koja nisam mogla čuti na fakultetu. Bila sam impresionirana njegovim širokim poznavanjem vizualne kulture, nevjerojatnom lakoćom, prirodnim talentom za podučavanje i često ga naivno nagovarala da dođe predavati na Studij dizajna znajući koliko bi i moje kolege time dobili. Pored toga što sam fotografirala, u Arkzinu sam se počela formirati kao grafička dizajnerica i upravo sam tamo oblikovala prve dizajnerske projekte budući da svoj kompjuter tada još nisam imala. Ostao mi je u pamćenju dizajn opreme moje samostalne fotografske izložbe Nina in Berlin koju sam dizajnirala u Arkzinu baš kada je Dejan Kršić došao u redakciju u pratnji Željka Serdarevića kako bi napravili intervju za sljedeći broj Arkzina. Imati mogućnost upoznati svoj uzor još iz srednjoškolskih dana i uživo, u istoj sobi dok prelamam svoj katalog, biti prisutna i slušati uživo intervju Dejana i Željka, za mene je bilo jedno od onih iskustava koja se nikada ne zaboravljaju. Još kada je Željko samoinicijativno pokazao interes za ono što dizajniram, pohvalio moj rad i pomogao mi oko njemačkih prijevoda titlova fotografija za katalog, s ponosom sam ga uvrstila u impresum projekta Nina in Berlin koji upravo zbog toga ima za mene posebnu važnost.
Arkzin – layout, fotografija: Ivana Vučić, dizajn: Dejan Kršić, Dejan Dragosavac Ruta, 1996/97.
Nakon Arkzina i diplome Studija dizajna kratko sam surađivala sa studijem CavarPayer, a zatim sam se, na poziv Davora Brukete, pridružila timu Bruketa&Žinić OM-a kada su još bili mali studio od 5-6 ljudi. Od Davora i Nikole sam puno naučila i stekla dragocjeno iskustvo koje mi je pomoglo da se vrlo brzo osamostalim. Kao freelance dizajnerica i fotografkinja djelovala sam sve do kraja 2001. kada sam s Orsatom Frankovićem odlučila pokrenuti zajednički studio – Laboratorium. Punih deset godina Orsat i ja smo zajedno radili, rasli i učili jedan od drugoga. Krenuli smo kao dvojac i u jednom trenutku razvili Laboratorium u studio od 15 zaposlenih. Kad gledam iz današnje pozicije, partnerska suradnja s Orsatom za mene je bila posebna, poticajna i kreativna. Orsata volim i cijenim kao kolegu i prijatelja i uvijek se rado sjetim svega što smo u tom periodu zajedno proživjeli. Mislim da smo se kao pojedinci velikim dijelom profesionalno profilirali upravo kroz rad u Laboratoriumu pa je bila prirodna odluka da nakon jednog desetljeća produktivne suradnje svaki od nas krene u neku drugačiju priču i novu fazu svog kreativnog i profesionalnog djelovanja.
Pratite li što se danas zbiva na nezavisnoj kulturnoj sceni i možete li povući neku paralelu s onom kojom ste bili dijelom?
Sadržaji su danas raznovrsniji, mnogo je više inicijative, produkcija je bogatija. Tada se puno više osjećala izoliranost, jednoumlje, teže se dolazilo do informacija. Budući da je to bilo poslijeratno razdoblje, okolina je bila izuzetno osjetljiva, a posebno na ljude iz medija poput nas, naoružanih fotoaparatima. Bilo je situacija kada sam pojedine teme snimala uz pratnju, iz sigurnosnih razloga. S druge strane, nevjerojatno je da su tada u Hrvatskoj fotografkinje bile rijetkost. Sjećam se situacija u kojima bi se ljudi čudili jer vide ženu iza fotoaparata, a posebno na press konferencijama gdje sam znala doslovce biti jedina žena među fotoreporterima. Kako je Arkzin uvijek nudio drugačiji pogled na stvari tako je u jednom trenutku okupljao isključivo fotografkinje (Mare Milin, Barbara Blasin i ja). Kršić nas je zvao AFŽ – Arkzinove foto žene (referenca na AFŽ – Antifašističku frontu žena, op.ur.). Danas su fotoreporterke i kod nas normalna pojava, nikome više nije čudno vidjeti ženu s fotoaparatom. Lijepo je da se naše društvo demokratiziralo u odnosu na devedesete, barem u tom segmentu.
„Danas nam tehnologija omogućuje puno jednostavniji pristup informacijama, a s druge strane i jednostavniju manipulaciju informacijama, kreiranje i prezentiranje bilo kakvog sadržaja širokoj javnosti pa se produkcija i u tome smislu jako promijenila. Sve je to donijelo neke nove izazove i nove teme koje sada procesiramo na posve drugačiji način“
U međuvremenu se dogodila digitalizacija i globalna umreženost koje u to vrijeme još nisu bile dio naše svakodnevnice. Novine su tada imale puno veću važnost u informiranju nego što to imaju danas. Novine su bile naš internet. Sjećam se atmosfere u redakciji kada bi tiskara isporučila svježe otisnuti Arkzin, kada bi zavladala tišina i osjećala se nevjerojatna enegija koja nas je pokretala, a svi suradnici bi s nestrpljenjem i ponosom ‘gutali’ sadržaj novina koji su zajedno stvarali. Danas nam tehnologija omogućuje puno jednostavniji pristup informacijama, a s druge strane i jednostavniju manipulaciju informacijama, kreiranje i prezentiranje bilo kakvog sadržaja širokoj javnosti pa se produkcija i u tom smislu jako promijenila. Sve je to donijelo neke nove izazove i nove teme koje sada procesiramo na posve drugačiji način. Iako se kraj 20-og stoljeća i početak 21-og dodiruju u linijama vremena, zapravo smo svjedoci jednog potpuno drugačijeg poimanja stvarnosti.
Tom, nakon obrazovanja na zagrebačkom Studiju dizajna, radili ste na HRT-u i u nekoliko agencija. Koja formativna iskustva su Vas odredila kao dizajnera?
Nakon diplome radio sam nekoliko godina kao kamerman na Hrvatskoj radioteleviziji. Interes za tretman fotografije u dizajnu i za fotografiju općenito razvio sam zahvaljujući fenomenalnim profesorima Krešimiru Mikiću i Stanku Hercegu koji su nam predavali fotografiju i film na Studiju dizajna. Iskustvo rada na HRT-u, našoj najvećoj medijskoj kući, bilo je iznimno korisno te mi je kasnije u dizajnerskom radu pomoglo u kvalitetnijem razumijevanju funkcioniranja velikih sustava, a posebno u percepciji digitalnih medija i fotografsko-filmskom storytellingu. Na televiziji sam učio o vizualnoj komunikaciji u najširem smislu u kontekstu kojega tada nisam mogao zamisliti. Kada radite s medijem poput televizije naučite koliko je važna jasna i kratka poruka, naučite kako slikom, kadrom i općenito informacijom privući pažnju gledatelja, naučite strukturirati informacije… sve ono što mi je u vizualnim komunikacijama od presudne važnosti.
“Preporučio bih svakom mladom dizajneru rad u velikoj agenciji bar na dvije-tri godine. Osim što tako upoznaje profesionalce od kojih može učiti, stječe i neprocjenjivo iskustvo timskog rada na velikim projektima u svim fazama kreativnog procesa”
Nakon HRTa kratko sam radio u agenciji 2AM i nakon toga prešao u Bruketa&Žinić OM gdje sam radio više od osam godina na poziciji art direktora. U tom proaktivnom periodu B&Ž je od 6-7 zaposlenih ljudi u samo par godina izrastao u agenciju od 30-ak i više ljudi. Rad u agencijama, a posebno B&Žu je bio iznimno koristan u mojoj profesionalnoj afirmaciji zbog iskustva koje sam stekao radeći široki segment poslova vezanih za oblikovanje i brending za najveće strane i domaće klijente u najrazličitijim medijskim kanalima. Davora i Nikolu iznimno cijenim i smatram ih izuzetnim osobama, te vrhunskim stručnjacima i izvrsnim kreativnim direktorima u domeni dizajna, brendinga i marketinga. Preporučio bih svakom mladom dizajneru rad u velikoj agenciji bar na dvije-tri godine. Osim što tako upoznaje profesionalce od kojih može učiti, stječe i neprocjenjivo iskustvo timskog rada na velikim projektima u svim fazama kreativnog procesa. Rad u agencijama je izuzetno brz i dinamičan, uči vas da se dobro i učinkovito organizirate, brzo razmišljate i ono što je jako bitno, nauči vas jasno artikulirati svoje kreativne ideje i ništa manje bitno – nauči vas poštivati rokove. U svega par godina rada u agenciji, moguće je u najkraćem mogućem roku steći izuzetno znanje, iskustvo, brzinu i efikasnost koja je potrebna za samostalno profesionalno djelovanje. Nakon toga su vam sva vrata otvorena, a o vama ovisi kojim ćete putem krenuti. Danas, kada zajedno s Ivanom djelujem kao Hamper studio mogu reći da mi je rad i iskustvo koje sam stekao u velikom sustavu neizmjerno pomogao u svakodnevnom funkcioniranju, radu s klijentima i općenito pristupu poslu.
Refleksije vremena 1945. – 1955., dizajn: Hamper, publikacija izložbe, 2012.
Za Galeriju Klovićevi dvori 2012. godine radili ste vizualni identitet izložbe Refleksije vremena 1945. – 1955. za koji ste nagrađeni na prošlogodišnjem Zgrafu. Izložba na drugačiji način opisuje dekadu poslijeratne Titove Jugoslavije od završetka 2. svjetskog rata pa do emitiranja prvog TV signala na našim prostorima. Rick Poynor prokomentirao je vaš rad na projektu kao iznimno promišljen rad koji pokazuje razumijevanje težine, vrijednosti i teksture fotografskog arhivskog vizualnog materijala. Što je bio glavni izazov u radu na ovom projektu?
Kod rada na projektu Refleksije vremena najveći izazov nam je bio art direction kataloga. Kustosica izložbe Jasmina Bavoljak dugo je radila na pripremi ove izložbe i kontinuirano prikupljala materijale tako da je u jednom trenutku došla u naš studio s nekoliko tisuća fotografija i ostalog vizualnog materijala. Ne trebamo govoriti koliko smo se oduševili s kvalitetom i kvantitetom materijala koji smo imali na raspolaganju. Danima smo ih pregledavali, kategorizirali, selektirali te na kraju u finalni katalog uvrstili više od 600 fotografija i reprodukcija. U katalogu smo željeli prikazati što više vizualnog materijala od kojeg velik dio nikada nije bio objavljivan, a koji najvećim dijelom potječe iz Hrvatskog državnog arhiva iz Zagreba i Fotodokumentacije Muzeja istorije Jugoslavije iz Beograda. U početku smo mnogo vremena proveli u istraživanju teme, upoznajući se s idejom i opsežnom građom izložbe te raspoloživim materijalima kako bi definirali kreativni koncept vizualnog identiteta i strukturu kataloga te na najbolji mogući način prezentirali temu izložbe. Kvalitetno prezentiranje vizualnog arhivskog materijala zahtijevalo je nenametljiv dizajn koji će diskretnom vizualnom estetikom komunicirati to turbulentno razdoblje naše društveno-kulturne povijesti. Odabir fotografija i njihov tretman u dizajnu i prijelomu bio od velike važnosti. Naime, cilj nam je bio ostvariti najbolju moguću komunikaciju između teksta i slike kako bi čitatelju osigurali dinamično praćenje i razumijevanje sadržaja, potaknuli ga na uživljavanje s temom…
Refleksije vremena 1945. – 1955., dizajn: Hamper, plakati, 2012.
Dizajnom plakata koji prate izložbu željeli smo dodatno dati počast hrvatskoj fotografiji nakon 2. svjetskog rata pa su osmišljeni kao serija od 5 plakata na kojima dominiraju fotografije. Minimalistički dizajn plakata uključuje i konstruktivistički logotip izložbe koji je u skladu s vremenom koje predstavljamo. Dva plakata nose fotografije Milana Pavića(fotografija Proslave 1. maja 1947. u Zagrebu te portret udarnika iz serije Radovi u Pionirskom gradu), jedan fotografiju Zlatka Zrnca (fotografija 1. Fiskulturnog sleta Hrvatske u Zagrebu), a ostala dva plakata fotografije nepoznatih autora koje prikazuju portret partizanke i istarske pionire. Iako velik broj arhivskih fotografija u katalogu nemaju registrirane autore, katalog daje vrlo dobar uvid u izniman opus fascinantnih dokumentarnih fotografija Milana Pavića, Zlatka Šurjaka, Ivana Medara, Mladena Grčevića i drugih fotografa koji su dokumentirali to vrijeme.
Veliko nam je priznanje nagrada Zgrafa koju smo dobili za ovaj projekt, a posebni kompliment nam je bio tim povodom upoznati Ricka Poynora i čuti njegovo osobno mišljenje o našem dizajnu, pristupu tematici i tretmanu fotografije u prijelomu kataloga Refleksije vremena.
2014. godine radili ste hommage umjetniku Juliju Kniferu u formi B1 plakata izvedenog tehnikom sitotiska u ograničenoj nakladi. Koja je motivacija stajala iza odabira same tehnike i načina reinterpretacije meandara?
Kustosica Iva Rada Janiković pozvala nas je da osmislimo suvenire za muzejski dućan MSU-a povodom retrospektivne izložbu Julija KniferaBez kompromisa. Istražujući građu izložbe u potrazi za najadekvatnijim motivima za suvenire pojavila se ideja o postavljanju Kniferovih meandara u suodnos, o njihovom ‘mapiranju’. Pored naručenih suvenira koji su u standardnoj ponudi muzejskog dućana poput majica, torbi, šalica ili bilježnica, došli smo na ideju o letraset plakatu u ograničenoj nakladi od 50 crnih i 50 bijelih plakata koji će biti naš hommageumjetniku čiji rad i filozofiju iznimno cijenimo.
Junije Knifer – povodom izložbe “Bez kompromisa”, dizajn: Hamper, plakat (crni), 2014.
Bazirajući se na estetici 60-tih godina kada je Knifer počeo slikati meandre i donio odluku o doživotnom slikanju meandra, kroz jednostavan vizualni jezik Letraset transfera koji korespondiraju s uzastopnim ponavljanjem sličnih motiva, poštujući Kniferovu logiku meandra i njegovu težnju za redukcijom u izražaju, ovi plakati grafički prikazuju evoluciju jedinstvene forme koja je ostala centralni motiv njegove umjetnosti više od 40 godina! Plakat apostrofira Kniferovo tumačenje kronologije i kontinuiteta koji za njega nemaju nikakvo značenje. Ispod svakog bi mogla pisati bilo koja godina nastanka. Odabir tehnike sitotiska je također bio u potpunosti dosljedan vizualnom stilu oblikovanja. Reakcije na plakat su bile izvrsne, a plakat je vrlo brzo rasprodan.
„Korištenje vizualnih materijala bez obzira je li riječ o ilustraciji, fotografiji, videu, animaciji, tipografiji, infografici, piktogramima ili kolažu uvjetovano je tonom i karakterom poruke koju želimo prenijeti odnosno ciljnom skupinom kojoj se obraćamo“
Nerijetko koristite ilustracije u svom dizajnu, suprotstavljajući ih nenametljivoj upotrebi tipografije. Tako pri dizajniranju brošurePuti i stezice naše Strahinjščice, ilustracijama povezujete sadržaj priručnika u cjelinu. Takav osobni doprinos koji ilustracija pruža izostaje pak kod projekta suzdržanih vizualnih identiteta ustanova Akademije dramske umjetnosti ili HZZO-a. Tu se služite krajnjom stilizacijom osnove i njenom multiplikacijom. Mislite li da vrsta angažmana i projekta nužno treba diktirati proces i finalni dizajn?
Puti i stezice naše Strahinjščice, Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području KZŽ, dizajn: Hamper, 2013.
Svaki kreativni proces kao i finalni dizajn gotovo uvijek proizlaze iz projektnog zadatka. Ako je projektni zadatak konstruktivno i funkcionalno raspisan, ulazne informacije međusobno interferiraju i pokreću kreativni proces u smjeru formiranja onih misaonih formi koje fokusiraju i vizualiziraju kreativnu energiju. Druga je priča kada klijent nema definirani projektni zadatak i zapravo ne zna što točno želi. Nažalost, to je još uvijek čest scenarij na našem tržištu. U tom slučaju sami kreiramo projektni zadatak, istražujemo temu, tržište, postavljamo ključna pitanja klijentu kako bi dobili smjernice za oblikovanje i karakter poruke.
Akademija dramske umjetnosti – identitet: Laboratorium, 2006.
Korištenje vizualnih materijala bez obzira je li riječ o ilustraciji, fotografiji, videu, animaciji, tipografiji, infografici, piktogramima ili kolažu uvjetovano je tonom i karakterom poruke koju želimo prenijeti odnosno ciljnom skupinom kojoj se obraćamo. Ovisno o tome što želimo komunicirati određujemo način kako ćemo to najbolje vizualno izraziti. Odabir tehnike ovisi isključivo o tome kakvu reakciju ili emociju kod korisnika želimo pokrenuti tom porukom, o tome kako želimo oblikovati poruku kako bi bila, prije svega, maksimalno razumljiva onome kome je namijenjena. Na primjeru edukativne brošure za djecu Puti i stezice naše Strahinjščice, koju ste naveli, logičan je bio odabir stila vizuala u formi simpatičnih ilustracija u dječjem stilu dok je kod oblikovanja znaka ADU bila ključna prepoznatljiva arhitektonika forme koja se referira na trostruku arkadu ulaznog portala zgrade Akademije, a način izvedbe je usklađen s ciljnom skupinom kojoj je znak primarno namijenjen. Grafički kod piktograma ili infografike koje smo razvili za HZZO proizašao je iz koncepta vizualnog identiteta koji baziran na DaVincijevoj ilustraciji Vitruviana, čovjeka u balansu, a koji korespondira s karakterom državne institucije koja se primarno bavi zdravljem svojih korisnika. Vizualni stil u tom smislu slijedi grafičke standarde HZZO-a, dok je forma piktograma u svojoj jednostavnosti i čitkosti najprikladnija u komunikaciji kroz sve medijske kanale koje HZZO koristi prema široko segmentiranoj ciljnoj skupini tipičnoj za klijenta takvog profila.
Hrvatski Zavod za Zdravstveno Osiguranje, identitet: Hamper, 2012./14.
Dizajnirajući publikaciju za Kvadru (danas Prostoria) ste 2013. godine sudjelovali u opsežnom projektu za čije je ostvarenje okupljen niz stručnjaka s različitih područja djelovanja. S obzirom da ste specijalizirani za jedno područje, koliko često imate potrebu za suradnjom s dizajnerima različitih segmenata unutar struke?
Potreba za suradnjom uvijek proizlazi iz kreativnog rješenja, odnosno iz vrste i opsega projektnog zadatka. U skladu s tim ostvarujemo suradnju s produkt dizajnerima, dizajnerima tipografije, dizajnerima interijera, modnim dizajnerima ili drugim suradnicima ostalih profesija s kojima se na bilo koji način nadopunjujemo. Publikacija Kvadra 2013. koju navodite je rezultat jedne takve, ali mnogo šire suradnje. Ona je nastala kao dio većeg projekta koji je uključivao tržišno repozicioniranje brenda Prostoria u premium dizajnerski brend za koji nas je vlasnik Prostorije, Tomislav Knezović, angažirao radi planiranog izlaska na međunarodno tržište. Kada god radimo na nekom kompleksnom, multidisciplinarnom projektu poput ovog, formiramo prošireni tim koji se sastoji upravo od onih stručnjaka koji su bitni za realizaciju kreativnog koncepta. U ovom slučaju, projekt je uključivao široki raspon aktivnosti od istraživanja tržišta i postavljanja strategije brenda, projekcije pozicije brenda na tržištu, definiranja arhitekture proizvoda, izrade kreativnog koncepta i novih komunikacijskih vizualnih standarda te osmišljavanja cjelokupnog sadržaja publikacije, kako tekstualnog tako i vizualnog materijala, njihove produkcije (odabira lokacija, fotografiranja, stylinga…) i na kraju oblikovanja i prijeloma publikacije te post-produkcije.
Publikacija – Kvadra, dizajn: Hamper, 2013., fotografija: Domagoj Kunić
Tim koji je radio na ovom multidisciplinarnom projektu uključivao je sljedeće osobe: Ivana Vučić (kreativna direktorica), Tom Jura Kaćunić(art direktor), Tatjana Bartaković (brend strateg, urednica kataloga i producentica snimanja), Nikola Radeljković (stručni savjetnik Prostorije za produkt dizajn i jedan od dizajnera nekih od najreprezentativnijih Prostorijinih proizvoda), Domagoj Kunić(fotograf), Željka Burić (scenografkinja/arhitektica) i njezina asistentica Ivana Vulić te Marija Matijašec (reprofotografkinja). Pored toga imali smo na raspolaganju cijeli logistički tim koji nam je Prostoria osigurala za potrebe produkcije snimanja na lokacijama. S druge strane, za potrebe studijskih snimaka proizvoda, Prostoria je uredila i izgradila unutar svoga proizvodnog kompleksa fotografski studio posebno prilagođen za snimanje namještaja koji i danas funkcionira.
„Sama faza oblikovanja prezentacijske publikacije tek je jedan, manji, završni stadij daleko kompleksnijeg kreativnog procesa strateškog promišljanja dizajna. Dizajn u kojega se investira i kojemu se pristupa na ovakav način uvijek je rezultat timskoga rada, a njegova učinkovitost šireg je dosega i postiže daleko veće rezultate“
Publikacija – Kvadra, layout: Hamper, 2013.
Poseban izazov u ovome projektu bila je art direkcija fotografije, budući da upravo medij fotografije ima ključnu ulogu u vizualnoj komunikaciji industrije dizajnerskog namještaja. Kao dizajneri s fotografskim iskustvom, ulogu art direktora fotografije preuzeli smo Tom i ja. Za tu potrebu smo definirali vizualne standarde za fotografiranje koji uključuju precizne upute za fotografiranje proizvoda, proizvodnje i proizvodnog procesa, materijala, portretiranje autora/dizajnera, ljudi u proizvodnom procesu, kao i tretman fotografije u dizajnu i oglašavanju kako bi vizualna komunikacija bila dosljedna i u daljnjem razvoju brenda. Osmišljavanjem i izradom fotografskog editoriala za pet tada vodećih Prostorijinih proizvoda napravili smo, zajedno s fotografom Domagojem Kunićem i cijelim produkcijskim timom, bazu fotografskog materijala kojega Prostoria i danas koristi u svome oglašavanju.
Kvadra, katalog – snimanje i fotografija: Hamper, 2013.
Stoga, ako gledamo širu sliku, sama faza oblikovanja prezentacijske publikacije tek je jedan, manji, završni stadij daleko kompleksnijeg kreativnog procesa strateškog promišljanja dizajna. Dizajn u kojega se investira i kojemu se pristupa na ovakav način uvijek je rezultat timskoga rada, a njegova učinkovitost šireg je dosega i postiže daleko veće rezultate. U Prostorijinom slučaju, rezultati su bili vidljivi već nakon prezentacije brenda i proizvoda na sajmovima namještaja u Kölnu, Milanu i Parizu 2013. godine. Prostoria je bila pozvana na sljedeće sajmove u prostor koji je kategoriziran na najvišem nivou i kojemu imaju pristup samo najreprezentativniji svjetski dizajnerski brendovi. Time se Prostoria uspješno pozicionirala u rang premium dizajnerskog namještaja na međunarodnoj razini te je započela s izvozom koji od tada konstantno raste.
Oboje imate bogato iskustvo djelovanja, a danas ste angažirani u sferi kulture i brendiranja proizvoda s glavnim fokusom na dizajn vizualnih identiteta, izložbi, publikacija i ambalaža proizvoda. Kojim se područjem najradije bavite?
Adris, signalizacija: Hamper, 2016/17., fotografija; Damir Žižić
Angažirani smo podjednako za klijente iz područja kulture kao i one iz područja industrije. S jedne strane radimo za velike korporacije poput Coca-Cole HBC Hrvatska s kojom imamo dugogodišnju suradnju prvenstveno na brendiranju i održivim projektima, ili s Adrisom za koji smo osmislili signalizaciju poslovne zgrade u Jagićevoj u Zagrebu. Suradnja s Turističkom zajednicom grada Zagreba i TZ Krapinsko-zagorske županije također nam je interesantna.
„Prije svega, volimo se baviti vizualnom komunikacijom. Upravo tu vidimo izazov, kako za klijente različitih profila razvijati jasne poruke i artikuliranu vizualnu komunikaciju koja je u skladu s njihovim karakterom i izdvaja se od okoline na zanimljiv i pamtljiv način“
S druge strane surađujemo s brojnim umjetnicima, start-upovima ili OPG-ovima poput OPG-a Brojne za kojega trenutno razvijamo brending serije viških otočnih proizvoda. Pritom se svakom klijentu posvećujemo u potpunosti, bez obzira koliko velik ili mali bio. Volimo raditi plakate, vizualne identitete, editorial dizajn, volimo fotografirati, ilustrirati, privlači nas izdavaštvo, ali prije svega volimo se baviti vizualnom komunikacijom. Upravo tu vidimo izazov – kako za klijente različitih profila razvijati jasne poruke i artikuliranu vizualnu komunikaciju koja je u skladu s njihovim karakterom i izdvaja se od okoline na zanimljiv i pamtljiv način. Uživamo u projektima cjelovitog brendiranja tvrtke ili proizvoda u kojima se dizajn koristi kao strateški alat kojim razvijamo i postupno gradimo brend. Najveći nam je izazov koncept total dizajna u kojem imamo mogućnost razvijati cjelovitu vizualnu komunikaciju te implementirati vizualne standarde u raznim medijima i na svim razinama pojavnosti. Dizajn doživljavamo kao multidisciplinarnu praksu i zato uvijek podržavamo multidisciplinarni pristup rješavanja problema.
Adris, signalizacija: Hamper, 2016/17., fotografija; Damir Žižić
Imate li u Hamperu podijeljene uloge i zaduženja oko određenih poslova u samom procesu dizajna?
Kreativu radimo zajedno, dok nam oko organizacije posla i produkcije projekata pomaže naša asistentica Zrinka Kolarić. Kod rada na velikim projektima ja vršim funkciju kreativnog direktora, Tom art direktora, Zrinka account managera. Trenutno smo u potrazi za dizajnerom koji će kompletirati osnovni postav Hamper studija uz, naravno, široki tim vanjskih suradnika od dizajnera, ilustratora, fotografa, animatora, programera pa i vezilja, staklara, limara i svih drugih koji su potrebni za realizaciju pojedinog projekata. Pored toga, moramo spomenuti našu Živu, malu terijerku i ravnopravnog člana studija, koja nas svakodnevno uveseljava i ima glavnu ulogu u našim blagdanskim čestitkama.
Razgovarala: MONIKA DŽAKIĆ
bglavac
edin.kecanovic
