Obama je poput vjerskog lidera, bivši papa bio je svetac, da nije bilo Boga, ne bi bilo rocka. Možda ga nema u Vogueu, ali nad rijekom Hudson sigurno se zatekao
Bog je i dalje u modi - ne mislim pod time na krunice kao modne dodatke na Davidu i Victoriji Beckham, na križ kao atraktivnu tetovažu ili majice s Isusovim likom na modnoj reviji. Premda se s mukom Isusovom i uskrsnućem, osobito trnovom krunom već odavno poigrava bezbožni modni svijet.
Svijet slavi vođu
Prošloga je ljeta modni prilog Vougea, sa slikama “originalnih” indijskih siromaha (pola indijske populacije, njih pet stotina milijuna kuburi s jednim dolarom dnevno) kojima je netko iz nadahnutog uredništva naložio da se slikaju s Birkin torbicama, Burbery kišobranima, Prada šalovima, prilično uznemirio američke duhove. Jer novac kojim neka dobro stojeća djevojka iz Indije ili iz ostatka svijeta plati svoju torbicu, generacije prosjaka ni u snovima ne vide, pa i da žive stotinama godina. U Indiji se, kao i u nas, uostalom, istodobno otvaraju luksuzni dućani dok dio naroda prebiva u najdubljoj bijedi. Iz Voguea su se branili kako su tim modnim prilogom pokazali da visoka moda nije samo za bogate slojeve, no takvim su izjavama samo zabili autogol, jer prosjaci uglavnom ne nose Birkin torbice, već u boljim danima napune lončić rižom. “Ima li Boga u Vogueu”, pitali su se neki od kritičara tog priloga, sluteći odgovor, naravno da nema; Vogue se, kao što mu ime kaže, bavi modom, a ne Bogom, kao što se svijet vrti oko novca, a ne oko vjere, kao što smo prema upozorenjima proroka utonuli u duboki, mračni materijalizam, u Indiji bi rekli, u Kali Yugu. No, je li to baš tako? Katolička crkva, organizam star dvije tisuće godina, zasigurno već dulje vrijeme pokazuje znakove umora, jer ako je ljudski vijek nešto kraći od stoljeća, velike religije otprilike traju dva tisućljeća. Ipak, i u tom trendu opadanja i dubokih raskola između života kakav se vodi i života kakvog zagovara Crkva, ipak je donedavno na svijetu prebivao papa za kojeg su se mnogi, pa i ateisti, složili da je svetac. I Barack Obama gotovo da je vjerski, a ne politički lider, sudeći prema osjećajima koje je njegova zakletva nad Biblijom Abrahama Lincolna uzbibala u svijetu: slavili su Bliski istok, Afrika, Azija, bio je dirnut čak i Berlusconi koji se još nedavno šalio na račun Obamine “lijepe preplanulosti”. Odjednom svi vjeruju u bolji svijet, liberalna ironija trenutno nije tako popularna kao prije dvadesetak godina, kada se od sebesvijesnog intelektualca očekivalo da se ne nada koječemu, a ponajmanje da bude idealist.
Mjerenje vjere
Kada bismo nekim senzibilnim aparatima mogli izmjeriti kolika je vjera u prosječnog gradskog čovjeka, vjerojatno bismo se suočili s vrlo blijedim proplamsajima iskrenog vjerskog zanosa ili ekstaze, u kakve je u srednjem vijeku padao svaki drugi svetac. Kao što je Crkva (mislim na nju kao na duhovni organizam, a ne na nekretnine) u prilično teškom stanju, tako je i vjera ponešto pohabana, a što je zemlja bogatija i naprednija, kao da je vjera pohabanija.
Statistička istraživanja pokazala su da se više nitko ne plaši pakla, ideje o raju blijede su i jadne, a limb je (u kojem su, prema Danteovu svjedočenju, prebivali veliki duhovi antičke starine, rođeni prije Krista) nedavno i službeno ukinut. Pamtit ćemo ga samo kao pjesmu Bryana Ferryja “Down in Limbo” i kao legendarni zagrebački kafić. Kad smo već kod raja i pakla, nedavno je proslavljena četiristota godišnjica rođenja Johna Miltona, koji je prilično utjecao na političke ideje svoga naroda, prvi je pisao o potrebi decentraliziranja vlasti, ali i o razvodu, no najviše nas je zadužio epskim spjevom “Izgubljeni raj”, u kojem je vrag prikazan kao šarmantni melankolik, buntovni pjesnik, ukratko kao zavodnik od formata - nešto poput eteričnog Byrona. Miltonov će vrag postati zaštitnikom generacije romantičarskih pjesnika buntovnika, koji su, poput njega, imali potrebu reći “ne” božjem establišmentu i osloniti se samo na vlastite osjećaje.
(Ne)moguća misija
Ali, otkad je jadni Nietzsche, koji će skončat poremećena uma, napisao “Bog je mrtav”, kao da su splasnule i maštarije o vragu, jer ako nema Boga, koga briga za vraga. Dobro, tu je new age da nas uputi na vlastitu duhovnost, samo taj se sinkretizam raznih religija i njihovih pomodnih rukavaca previše prilagodio čovjeku i njegovim potrebama: a Bog baš i nije tako prilagodljiv. On, naime, ponešto i traži od nas. Uglavnom, nemoguće stvari. Da budemo dobri. Pošteni. Monogamni. Da volimo roditelje i držimo do starijih. Da ne budemo lakomi na svjetovna blaga, jer nas na nebu čekaju duhovna. Biti vjernikom čini se nemogućom misijom. A opet, vjeruje se, što god ateisti mislili o tome. Uostalom, današnji ateisti često sebe zovu agnosticima, što bi značilo: “nije baš da vjerujem, ali bit će mi drago ako se pokaže da nisam bio u pravu”.
Tim je čudnije što su se ateisti raznih zemalja netom ujedinili protiv Boga i krenuli u kampanju. Počelo je u Španjolskoj, nastavilo se u Velikoj Britaniji, da bi se proširilo Italijom. Od početka veljače na gradskim bi autobusima trebao osvanuti ovakav slogan: “Loša je vijest da nema Boga. Dobra je da ti nije ni potreban”, a taj materijal pisat će i na majicama, a valjda i na navijačkim kapicama onih koji će se veseliti konačnom udarcu tom nebeskom bradonji što oduvijek lebdi nad svijetom.
Zna li Crkva što je iza vrata
Mislim da je dragoga Boga najvjernije prikazao Michelangelo u Sikstinskoj kapeli, kao starijeg muškarca u purpurnoj halji, snažnog, sijede brade, ljute starozavjetne face, jer starozavjetni je Bog, kao što znamo, bio gadan igrač, osvetoljubiv i pun gnjeva, za razliku od novozavjetnog Boga, koji propovijeda ljubav i praštanje. Sve to ne brine ateiste koji bi Boga rado zbacili s grbače, riješili Ga se jednom zauvijek, da ih više ne opterećuje zapovijedima i sličnim glupostima. Meni je ta akcija draga, jer govori više o Bogu nego o ateistima, očito je da Ga ima, jer da Ga nema, ne bi bilo potrebe da se takvi slogani ispisuju po autobusima europskih gradova. Ipak, govori i o problemima u kojima se našla Crkva, u hijatu s homoseksualnim brakovima, kontracepcijom, razvodom. Ne kažem da Crkva može ili treba ići protiv vlastitih zakona, ali život kao da huči daleko od crkvenih vrata, a tamo gdje miriše na tamjan i pjeva se u slavu Božju, kao da nitko ne zna što se događa vani. Jer, kada bi naši duhovnici znali kako je nedjeljom kad se baš sve zatvori, zavlada depresija, a ne sveta obitelj, ne bi se toliko ni zalagali za tihe nedjelje. U vrijeme kad je Bog tražio da se poštuje dan Božji, nisu još postojali šoping centri, ali se trgovalo pred jerihonskim zidinama, naveliko. I nedjeljom. U vrijeme kad je Bog tražio da se ne griješi bludno, Židovi su naskakivali na ovce i prakticirali mnogoženstvo, što bi se danas mnogo teže toleriralo nego u biblijska vremena.
Žena iz Maconda
Ako se donekle ne prilagodi zahtjevima ovog i budućih stoljeća, taj veliki i stari organizam, Crkva, mogao bi se teško razboljeti, ostati izvan vremena i prostora, jer odavno je nestao Konstatinopolis u kojem se samo razgovaralo o trojedinstvu Božje osobe, a u ratove se marširalo sa slikom presvete Djevice. Nema više tako pobožnih metropola: duše više nisu po prirodi religiozne. Vjera je ostala, ali tinja, ne bukti. U jednom od važnijih romana prošloga stoljeća, u “Sto godina samoće” Gabriela Garcije Marqueza, mitskim selom Macondom odjednom zavladaju malodušje, loši živci i nesanica. Osnivači sela nikako da se sjete nekom lijeku.
Sve dok neka žena na komadu drva ne napiše “Ima Boga” i tu tablu ne postavi nasred sela. Potom se svi smire i odu na spavanje. Jer pomisao na nebeskog bradonju smiruje kada nam je teško, liječi i tješi. Vrijedi napomenuti da bez Boga ne bi bilo ni rock and rolla, jer na čemu bi se izgradio taj “pandemonium” (da se izrazim kao Milton) kada gore ne bi bilo baš ničega. Bunt nema smisla ako se nemamo protiv čega buniti: to je znao svaki alkemičar koji je u “dišpet Bogu” htio dosegnuti besmrtnost ili, barem, sve oko sebe pozlatiti.
Jedan od novijih dokaza da Bog postoji jest nedavna avionska nesreća u kojoj je svih stotinu i pedeset putnika preživjelo, zahvaljujući hrabrosti pilota koji se, u trenu kad su mu zakazali motori, spustio u rijeku Hudson. Je li sam sotona poslao jato gusaka na avion, ne znamo, ali poznato nam je što se događalo unutra kada je ishod još uvijek bio neizvjestan, a pilot samo najavio naglo i neugodno slijetanje. Svi su se putnici sagnuli i počeli moliti.
Sve što im je preostalo
Avion nije bio pun svećenika i časnih sestara, nego običnih ljudi koji su letjeli Airbusom 320 s njujorškog aerodroma LaGuardia prema Charlotteu u Sjevernoj Karolini i mora da većina nije prakticirala gorljivu pobožnost, no što da radite kad se nađete u avionu koji pada. Fred Berett i Jeff Kolodjay, suputnici na mjestima 22 A i 22 C, potpuni neznanci, uhvatili su se za ruke, prvi je mrmljao “Zdravo Marijo”, a drugi “Oče naš”. Kako to da nisu ponavljali kako nema Boga i da im to ne smeta? Što bi im ateistička akcija, za koju po svoj prilici nisu ni čuli, predstavljala u trenutku pada aviona? Baš ništa. Sve što im je preostalo bio je taj metafizički bradonja.
Svaki put kad se nađem u avionu, na nekom letu koji će se pokazati bezazlenim, pomolim se. Prisjetim se svih svojih grijehova i kažem Bogu “ako ništa, barem nikoga ne mrzim”. Bojim se letjeti, no kad kroz avionski prozorčić pogledam oblake koji su kao sa slika renesansnih majstora, uvijek shvatim da nema boljeg mjesta za Boga i anđele. A vragovi su dolje, na Zemlji. Nose Pradu.
Svijet slavi vođu
Prošloga je ljeta modni prilog Vougea, sa slikama “originalnih” indijskih siromaha (pola indijske populacije, njih pet stotina milijuna kuburi s jednim dolarom dnevno) kojima je netko iz nadahnutog uredništva naložio da se slikaju s Birkin torbicama, Burbery kišobranima, Prada šalovima, prilično uznemirio američke duhove. Jer novac kojim neka dobro stojeća djevojka iz Indije ili iz ostatka svijeta plati svoju torbicu, generacije prosjaka ni u snovima ne vide, pa i da žive stotinama godina. U Indiji se, kao i u nas, uostalom, istodobno otvaraju luksuzni dućani dok dio naroda prebiva u najdubljoj bijedi. Iz Voguea su se branili kako su tim modnim prilogom pokazali da visoka moda nije samo za bogate slojeve, no takvim su izjavama samo zabili autogol, jer prosjaci uglavnom ne nose Birkin torbice, već u boljim danima napune lončić rižom. “Ima li Boga u Vogueu”, pitali su se neki od kritičara tog priloga, sluteći odgovor, naravno da nema; Vogue se, kao što mu ime kaže, bavi modom, a ne Bogom, kao što se svijet vrti oko novca, a ne oko vjere, kao što smo prema upozorenjima proroka utonuli u duboki, mračni materijalizam, u Indiji bi rekli, u Kali Yugu. No, je li to baš tako? Katolička crkva, organizam star dvije tisuće godina, zasigurno već dulje vrijeme pokazuje znakove umora, jer ako je ljudski vijek nešto kraći od stoljeća, velike religije otprilike traju dva tisućljeća. Ipak, i u tom trendu opadanja i dubokih raskola između života kakav se vodi i života kakvog zagovara Crkva, ipak je donedavno na svijetu prebivao papa za kojeg su se mnogi, pa i ateisti, složili da je svetac. I Barack Obama gotovo da je vjerski, a ne politički lider, sudeći prema osjećajima koje je njegova zakletva nad Biblijom Abrahama Lincolna uzbibala u svijetu: slavili su Bliski istok, Afrika, Azija, bio je dirnut čak i Berlusconi koji se još nedavno šalio na račun Obamine “lijepe preplanulosti”. Odjednom svi vjeruju u bolji svijet, liberalna ironija trenutno nije tako popularna kao prije dvadesetak godina, kada se od sebesvijesnog intelektualca očekivalo da se ne nada koječemu, a ponajmanje da bude idealist.
Mjerenje vjere
Kada bismo nekim senzibilnim aparatima mogli izmjeriti kolika je vjera u prosječnog gradskog čovjeka, vjerojatno bismo se suočili s vrlo blijedim proplamsajima iskrenog vjerskog zanosa ili ekstaze, u kakve je u srednjem vijeku padao svaki drugi svetac. Kao što je Crkva (mislim na nju kao na duhovni organizam, a ne na nekretnine) u prilično teškom stanju, tako je i vjera ponešto pohabana, a što je zemlja bogatija i naprednija, kao da je vjera pohabanija.
Statistička istraživanja pokazala su da se više nitko ne plaši pakla, ideje o raju blijede su i jadne, a limb je (u kojem su, prema Danteovu svjedočenju, prebivali veliki duhovi antičke starine, rođeni prije Krista) nedavno i službeno ukinut. Pamtit ćemo ga samo kao pjesmu Bryana Ferryja “Down in Limbo” i kao legendarni zagrebački kafić. Kad smo već kod raja i pakla, nedavno je proslavljena četiristota godišnjica rođenja Johna Miltona, koji je prilično utjecao na političke ideje svoga naroda, prvi je pisao o potrebi decentraliziranja vlasti, ali i o razvodu, no najviše nas je zadužio epskim spjevom “Izgubljeni raj”, u kojem je vrag prikazan kao šarmantni melankolik, buntovni pjesnik, ukratko kao zavodnik od formata - nešto poput eteričnog Byrona. Miltonov će vrag postati zaštitnikom generacije romantičarskih pjesnika buntovnika, koji su, poput njega, imali potrebu reći “ne” božjem establišmentu i osloniti se samo na vlastite osjećaje.
(Ne)moguća misija
Ali, otkad je jadni Nietzsche, koji će skončat poremećena uma, napisao “Bog je mrtav”, kao da su splasnule i maštarije o vragu, jer ako nema Boga, koga briga za vraga. Dobro, tu je new age da nas uputi na vlastitu duhovnost, samo taj se sinkretizam raznih religija i njihovih pomodnih rukavaca previše prilagodio čovjeku i njegovim potrebama: a Bog baš i nije tako prilagodljiv. On, naime, ponešto i traži od nas. Uglavnom, nemoguće stvari. Da budemo dobri. Pošteni. Monogamni. Da volimo roditelje i držimo do starijih. Da ne budemo lakomi na svjetovna blaga, jer nas na nebu čekaju duhovna. Biti vjernikom čini se nemogućom misijom. A opet, vjeruje se, što god ateisti mislili o tome. Uostalom, današnji ateisti često sebe zovu agnosticima, što bi značilo: “nije baš da vjerujem, ali bit će mi drago ako se pokaže da nisam bio u pravu”.
Tim je čudnije što su se ateisti raznih zemalja netom ujedinili protiv Boga i krenuli u kampanju. Počelo je u Španjolskoj, nastavilo se u Velikoj Britaniji, da bi se proširilo Italijom. Od početka veljače na gradskim bi autobusima trebao osvanuti ovakav slogan: “Loša je vijest da nema Boga. Dobra je da ti nije ni potreban”, a taj materijal pisat će i na majicama, a valjda i na navijačkim kapicama onih koji će se veseliti konačnom udarcu tom nebeskom bradonji što oduvijek lebdi nad svijetom.
Zna li Crkva što je iza vrata
Mislim da je dragoga Boga najvjernije prikazao Michelangelo u Sikstinskoj kapeli, kao starijeg muškarca u purpurnoj halji, snažnog, sijede brade, ljute starozavjetne face, jer starozavjetni je Bog, kao što znamo, bio gadan igrač, osvetoljubiv i pun gnjeva, za razliku od novozavjetnog Boga, koji propovijeda ljubav i praštanje. Sve to ne brine ateiste koji bi Boga rado zbacili s grbače, riješili Ga se jednom zauvijek, da ih više ne opterećuje zapovijedima i sličnim glupostima. Meni je ta akcija draga, jer govori više o Bogu nego o ateistima, očito je da Ga ima, jer da Ga nema, ne bi bilo potrebe da se takvi slogani ispisuju po autobusima europskih gradova. Ipak, govori i o problemima u kojima se našla Crkva, u hijatu s homoseksualnim brakovima, kontracepcijom, razvodom. Ne kažem da Crkva može ili treba ići protiv vlastitih zakona, ali život kao da huči daleko od crkvenih vrata, a tamo gdje miriše na tamjan i pjeva se u slavu Božju, kao da nitko ne zna što se događa vani. Jer, kada bi naši duhovnici znali kako je nedjeljom kad se baš sve zatvori, zavlada depresija, a ne sveta obitelj, ne bi se toliko ni zalagali za tihe nedjelje. U vrijeme kad je Bog tražio da se poštuje dan Božji, nisu još postojali šoping centri, ali se trgovalo pred jerihonskim zidinama, naveliko. I nedjeljom. U vrijeme kad je Bog tražio da se ne griješi bludno, Židovi su naskakivali na ovce i prakticirali mnogoženstvo, što bi se danas mnogo teže toleriralo nego u biblijska vremena.
Žena iz Maconda
Ako se donekle ne prilagodi zahtjevima ovog i budućih stoljeća, taj veliki i stari organizam, Crkva, mogao bi se teško razboljeti, ostati izvan vremena i prostora, jer odavno je nestao Konstatinopolis u kojem se samo razgovaralo o trojedinstvu Božje osobe, a u ratove se marširalo sa slikom presvete Djevice. Nema više tako pobožnih metropola: duše više nisu po prirodi religiozne. Vjera je ostala, ali tinja, ne bukti. U jednom od važnijih romana prošloga stoljeća, u “Sto godina samoće” Gabriela Garcije Marqueza, mitskim selom Macondom odjednom zavladaju malodušje, loši živci i nesanica. Osnivači sela nikako da se sjete nekom lijeku.
Sve dok neka žena na komadu drva ne napiše “Ima Boga” i tu tablu ne postavi nasred sela. Potom se svi smire i odu na spavanje. Jer pomisao na nebeskog bradonju smiruje kada nam je teško, liječi i tješi. Vrijedi napomenuti da bez Boga ne bi bilo ni rock and rolla, jer na čemu bi se izgradio taj “pandemonium” (da se izrazim kao Milton) kada gore ne bi bilo baš ničega. Bunt nema smisla ako se nemamo protiv čega buniti: to je znao svaki alkemičar koji je u “dišpet Bogu” htio dosegnuti besmrtnost ili, barem, sve oko sebe pozlatiti.
Jedan od novijih dokaza da Bog postoji jest nedavna avionska nesreća u kojoj je svih stotinu i pedeset putnika preživjelo, zahvaljujući hrabrosti pilota koji se, u trenu kad su mu zakazali motori, spustio u rijeku Hudson. Je li sam sotona poslao jato gusaka na avion, ne znamo, ali poznato nam je što se događalo unutra kada je ishod još uvijek bio neizvjestan, a pilot samo najavio naglo i neugodno slijetanje. Svi su se putnici sagnuli i počeli moliti.
Sve što im je preostalo
Avion nije bio pun svećenika i časnih sestara, nego običnih ljudi koji su letjeli Airbusom 320 s njujorškog aerodroma LaGuardia prema Charlotteu u Sjevernoj Karolini i mora da većina nije prakticirala gorljivu pobožnost, no što da radite kad se nađete u avionu koji pada. Fred Berett i Jeff Kolodjay, suputnici na mjestima 22 A i 22 C, potpuni neznanci, uhvatili su se za ruke, prvi je mrmljao “Zdravo Marijo”, a drugi “Oče naš”. Kako to da nisu ponavljali kako nema Boga i da im to ne smeta? Što bi im ateistička akcija, za koju po svoj prilici nisu ni čuli, predstavljala u trenutku pada aviona? Baš ništa. Sve što im je preostalo bio je taj metafizički bradonja.
Svaki put kad se nađem u avionu, na nekom letu koji će se pokazati bezazlenim, pomolim se. Prisjetim se svih svojih grijehova i kažem Bogu “ako ništa, barem nikoga ne mrzim”. Bojim se letjeti, no kad kroz avionski prozorčić pogledam oblake koji su kao sa slika renesansnih majstora, uvijek shvatim da nema boljeg mjesta za Boga i anđele. A vragovi su dolje, na Zemlji. Nose Pradu.
bglavac
edin.kecanovic
