Kad smo bili djeca slavio se '8.mart', kojeg su mnogi od nas doživljavali samo kao 'Majčin dan'.

U školi smo radili posebne predstave za naše mame, izrađivali im darove i pisali pisma. 

To je bilo nekako normalno, jer majčinstvo je u svim vremenima uvijek imalo jednu posebnu aureolu, samim tim što je to na početku jedina i prva osoba u našem životu (sorry dečki).

Naravno poslije se samim odrastanjem vidokrug proširuje.

I tada nam se prvi puta nameću pitanja, a zašto se ne slavi dan muškaraca?

Prihvatili smo povijesnu činjenicu nastanka tog praznika i jedno se vrijeme nisu više pojavljivala neka nova pitanja.

Ali, kako je vrijeme prolazilo, počela je izranjati i jedna nelagoda praćena osjećajem manje vrijednosti (i udara na ženski ego :), samim spominjanjem Dana žena.

Mnogi od nas su shvatili da zapravo time potvrđujemo notornu činjenicu da žene nisu ravnopravne, bez obzira što su se stvari liberalizirale. 

Naravno žene nisu muškarci niti su muškarci žene...mi međusobno jesmo različiti u određenim ulogama, koje nam je priroda namijenila.

I oba spola prema tim ulogama imaju određene karakteristike i sposobnosti.

Ali, u našem egzistencijalnom  životu žene su počele biti sve više 'al pari' i muškarcima, posebno kada se radi o fizičkim poslovima, ako usporedimo radnike i radnice za strojevima.

Eto tu smo jednaki.

Ali kada se malo maknemo od tih strojeva onda se ta jednakost' nekako počinje urušavati, naravno u korist muškaraca. 

I to je tako.

Negdje više, negdje manje, ovisno o kulturi naroda u kojem živimo, vjeri kojoj pripadamo i sl.

U želji da napišemo čestitku za dan žena, i gle kako je završila :))

Kako je sročiti, da zadovoljimo nešto što se svelo na puku 'formalnost'???. 

Poželimo dan kada si nećemo trebati čestitati DAN ŽENA!!!!

Čestitam svim ženama i muškarcima SVAKI DAN!