R E C E N Z I J A

Dragi čitatelji, Isto blaženstvo darovano je i meni i tebi isti život dijelimo na Zemlji i ti i ja, i znam da se ni ti, čovječe, mijenjao ne bi za taj plamen što u srcu nam sja." Svojom zbirkom vrlo znakovitog naziva ''Plesač na ?žici'' Jadranka Varga se iznova pokazuje i dokazuje kao iskusna, zrela pjesnikinja, čije nam pjesme donose i kroz njih se svuda naokolo širi slatki, opojni miris ljubavi, ostavljajući u srcima čitatelja osjećaj jedinstva i povezanosti, kroz njoj voljeno drago biće, kome je ova knjiga, uostalom i posvećena. Ali, ljubav prema voljenome čovjeku samo je polazna točka za razmatranje i meditaciju o sveobuhvatnoj, bezuvjetnoj predaji vodstvu Ljubavi koju sam namjerno označio velikim slovom, jer Jadranka je itekako svjesna višeg smisla postojanja i esencijalne uloge Ljubavi u rađanju, postojanju i održavanju iskre života, kako u najmanjem atomu mikrokosmosa, tako i u globalnom smislu, na nivou cjelokupnog postojanja. U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu - smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na moj trenutak nestajanja Plesač na žici vrhunski je majstor koji hoda vrlo uskom stazom, što u svakom trenutku zahtijeva vrhunsku vještinu i koncentraciju u održavanju ravnoteže, na koju je stavljen poseban naglasak. Svaka neopreznost može izazvati pad, koji može biti vrlo bolan, ponekad i koban, ovisno o dubini ponora nad kojim u datom trenutku majstor te vještine hoda. Ovaj osjećaj za tebe je premalena priča za sve što ti želim reći. U pastelnim bojama sanjam naš život, u duginim bojama vidim ljubav. Koju boju ima ljubav? To nitko ne zna… Oči duše su osjetljive, one vide - bolje od nas… Koju boju ima Ljubav? Premda u svojoj skromnosti tvrdi da to nitko ne zna, siguran sam, Jadranka to zna, kao što zna, razumije i jasno je opisala, da prvo moraš imati da bi mogao dati - želiš li učiti druge, sam najprije moraš znati - a Jadranka, siguran sam, sve to vrlo dobro zna. Zbrojila sam sve zvijezde na nebu i na dlanu ih složila da dobijem tvoje ime… Sve njene pjesme utkane u ovu zbirku povezuje jedna zajednička nit kroz koju nam se, isčitavajući ih, jasno kristalizira poruka kroz koju čitatelj počinje sve jasnije razaznavati njeno shvaćanje razlike između trenutne zaljubljenosti i strasti, koja, kako godine prolaze, polako ali sigurno slabi, ustupajući mjesto podršci i povjerenju, bratstvu, prijateljstvu, koje stvara osjećaj sigurnosti i mira, koje nam donosi spoznaja da uz sebe imamo osobu na koju u svakom trenutku možemo računati kao na čvrst oslonac i dragocjenu pomoć u trenucima kad nam život natovari na leđa teret briga i problema. Kad jednog dana moja duša proleti iznad svijeće života svoj posljednji let, znam, plamen će se lagano pomiješati sa tvojim dahom pa ćeš me ispratiti u daljine, gdje ćemo se opet sresti… znaš… noć mi je ispričala ovu priču… vjerovat ću joj... Ne preostaje nam drugo, nego vjerovati u poruku koju nam Jadranka kroz svoje pjesme želi ostaviti. Poruku o vječnosti Ljubavi, univerzalnu, vječnu, neuništivu, vrlo moćnu, uvjerljivu i nepobitnu, upravo zbog toga što proizlazi iz činjenice da je stečena kroz vlastito iskustvo, koje je najbolji učitelj i svjedok jedne jedine istine, kao što je jedna i jedina Ljubav, jedan i jedini Bog.