Neke su osobe žive nadzorne kamere.

Kako tehnologija napreduje, tako i kamere mogu biti različitih generacija. I da, čak i različitog spola.

Kamere snimaju jer ne znaju ni same što bi sa svojim životom (koji je obično poprilično nezanimljiv i dosadan), imaju obilje slobodnog vremena, vole zabadati nos u tuđe živote, vole „se uvjeriti“ da su u svemu, ili bilo čemu, bolji, pametniji, moralniji... od nekog drugoga.

Kamere snimaju... i strpljivo čekaju materijal za sljedeću epizodu - ogovaranja.

I samo usput:

Zabadanje nosa u tuđi život kršenje je Članka 12 Općih ljudskih prava

“Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.”

Iako sam se prvotno nasmijala ovoj fotografiji, već mi u drugom trenutku nimalo nije bilo do smijeha. Kako se ne miješam u tuđe živote, ne podnosim ni da se drugi miješaju u moj... ali... besmisleno se truditi oko stvari, situacija, kamera... na koje ne možemo utjecati.

A svim živim nadzornim kamerama želim:

• predivan život, ispunjen i sretan, kako se ne bi imali potrebe baviti tuđim životima;
  
• da rašire zavjese ne kako bi gledali što susjedi rade već kako bi više svježine i svjetlosti dospjelo u njihov život i dom;
• da se penju na stabla ne kako bi zavirivali kroz tuđe prozore nego kako bi oživjeli dijete u sebi, obrali trešnju, višnju ili koju god već voćku;
• da zabodu svoje noseve ne u tuđe živote već u buket cvijeća, čep novog omekšivača, omiljeni parfem, čokoladnu glazuru... te
• da se što prije poprave (kao ljudi), odn. pokvare (kao kamere). :))