URAN

Zlatan Gavrilović Kovač

Immanuel Kant je u svom djelu iz 1755. godine u svojoj Teoriji predložio nebularnu hipotezu za nastanak Sunčevog sustava. Pretpostavio je da je Sunčev sustav nastao iz rotirajućeg oblaka plina i prašine, koji se zatim kondenzirao zbog gravitacije, formirajući Sunce i planete. Ova teorija, koja je prethodila sličnim teorijama Laplacea i Herschela, predvidjela je moderno razumijevanje podrijetla zvjezdanih sustava i prostranstva svemira. Iako Kant nije izričito predvidio postojanje Urana, njegova ga je teorija navela na nagađanja o postojanju planeta izvan Saturna, što je potvrđeno Uranovim otkrićem 1781. godine.Kant o planetama iznad Saturna raspravlja u Prvom dijelu svoje Teorije koji nosi naslov O sistematskom ustrojstvu među fiksnim zvijezdama. I on na kraju toga poglavlja zapisuje : “Može li se dakle pretpostaviti da će postojati još druge planete iznad Saturna koje su još ekscentričnije I time dakle onima još srodnije , napokon posredstvom stalne ljestvice planete čine kometama. Ekscentričnost je od Venere 1/126 od polovice osovine njezina eliptickoga kruga, kod Zemlje 1/58, kod Jupitera 1/20 I kod Saturna 1/17 od iste ose, ekscentricnost dakle raste očito sa udaljenostima...Moglo bi se prema ovoj slutnji možda imati još nade u otkrivanju novih planeta iznad Saturna koje su još ekscentričnije od njega I mogle bi biti bliže kometskoj osobini”.

Moramo ovdje reći da je nešto kasnije 1766 godine Johann Titus, njemački astronom iznio jedan jednostavni numerički patern koji govori o planetarnoj distanciji I njihovim relacijama. On je otpočeo sa sekvencijom brojeva 0 ,3,6,12,24,48,96,192,384,768 I tako sve redom u kojoj svaki novi pojam iznad 3 uduplava.. Dodavajući 4 svakom pojmu I dijeleći ga sa 10 on je dobio novu sekvenciju brojeva u kojoj svaka reprezentira prosječnu udaljenost poznatih planeta od Sunca relativnu prema prosječnoj distanciji Zemlje od Sunca. Za večinu ovih slučajeva rezultirani broj korespondirao je izračunatom ratiu. Ovu je teoriju kasnije John Eilert Bode načinio javnom 1772 godine. Ova je Titus Bodeova formula imala svoj kredibilitet kada je orkriven planet Uran s obzirom da je otkrivena njegova orbita kojoj prosječna distancija od Sunca jest u razumnome odnosu bliska onoj koju je formula predviđala. Ali postoji diskrepancija I aktualne vrijednosti postaju bitne za tri vanjske planete, kao što su Uran, Neptun I Pluton koje su otkrivene nakon Titusove predložene formule iz 1766. Tako je za Uran aktualna distancija 19.19 a distancija prema Titus Bodeovoj formuli u a.j. jest (192 +4)/10=19.6, za Neptun aktualna 30.06 a prema formuli (384+4)/10=38.8 I za Pluton aktualna 39.53 a prema Titusovoj formuli (768+4)/10=77.2 Ova je formula također predviđala postojanje planete u području današnjega asteroidnoga pojasa.

SASTAV URANA

Jedna važna činjenica je da Uran, za razliku od ostalih divovskih planeta,

ima malo unutarnje topline. Jupiter zrači 1,7 puta više

energije nego što bi zračio da je u potpunosti ovisan o onome što prima

od Sunca; Saturn zrači 1,8 puta više; a Neptun

preko 2. Kod Urana je gornja granica samo 1,06, ali s

mogućom nesigurnošću od plus ili minus 1 tako da možda uopće nema

viška energije. Štoviše, temperature Urana i

Neptuna mjerene sa Zemlje gotovo su jednake, iako je

Neptun dalje od Sunca.

Uran je uglavnom sastavljen od 'leda', ali treba napomenuti da on

nije u čvrstom obliku. Za planetarne znanstvenike 'plin' znači

vodik i helij, 'led' smjesu vode (H2O),

metana (CH4) i amonijaka (NH4) s manjim količinama drugih

tvari. Voda je glavni sastojak. „Stijena“ je mješavina silicijevog

dioksida (SiO2), magnezijevog oksida (MgO) i metalnog željeza

(Fe) i nikla (Ni) ili spojeva željeza poput FeS i FeO.

Unutar Urana i Neptuna, uvjeti tlaka i temperature čine da se svi ovi materijali ponašaju kao tekućine, ali ne poprimaju

metalna svojstva kao kod većih divova; par Jupiter/

Saturn vrlo se razlikuje od para Uran/Neptun. Stijena

i led čine 80% mase Urana, u usporedbi s 10% za

Jupiter. Godine 2008. E. Schwegler (Nacionalni laboratorij Lawrence Livemore) i njegov tim predložili su da pri tlakovima iznad

450 000 atm led ulazi u nadzvučno čvrsto stanje, tako da unutrašnjost

Urana i Neptuna može sadržavati nešto čvrstog leda.

Ima li Uran silikatnu jezgru? Prema jednom modelu,

odgovor je „da“; jezgra s radijusom manjim od 20% cijele kugle

i masom nešto većom od polovice ; središnji tlak bi

bio oko 8 000 000 bara. Oko ovoga bi se nalazio 'ledeni' plašt,

sastavljen od tekućine koja sadrži vodu, amonijak i druge hlapljive tvari

i čini većinu mase planeta, te konačno

atmosfera. Ipak, postoji mnogo nagađanja o tome i moramo

priznati da je naše znanje o uvjetima duboko unutar kugle

vrlo oskudno; nemamo dokaza da postoji određena jezgra (imajte na umu

nedostatak ili gotovo nedostatak unutarnjeg izvora topline), a čak i ako je

tamo, možda nema dobro definiranu granicu.

MAGNETSKO POLJE

Uran ima magnetsko polje: jakost ekvatorijalnog polja na ekvatoru iznosi 0,25 G, za razliku od 4,28 G za Jupiter (vrijednost za Zemlju iznosi 0,305 G). Međutim, magnetska os je pomaknuta od rotacijske osi za 58,6: magnetska os ne prolazi kroz središte globusa, već je pomaknuta za 8000 km. Polaritet je suprotan od Zemljinog. Činjenica da magnetski i rotacijski pol nisu ni blizu jedan drugome znači da su aurore, koje su otkrivene

s Voyagera 2, daleko od rotacijskog pola. Magnetosfera Urana je relativno 'prazna': proteže se na 590 000 km

na dnevnoj strani i oko 6 000 000 km na noćnoj strani.

Magnetosfera sadrži protone i elektrone, s nešto

H2+ iona. Ispred planeta nalazi se udarni moment na 23 Uranova radijusa, a magnetopauza na 18 radijusa; magnetski rep se proteže milijunima kilometara, a planetova 'bočna' rotacija je aktualna.

Jačina polja na sjevernoj hemisferi je znatno veća nego na južnoj.

Kod Jupitera i Saturna, magnetska polja se generiraju u jezgrama. Međutim, kod Urana i Neptuna, polja mogu nastati na mnogo plićim razinama, u globalnoj tekućini. Ne možemo se pretvarati da smo uopće sigurni. Razlog nagiba magnetske osi nije poznat. U početku se smatralo da Uran možda doživljava 'magnetski obrat', ali naknadno je otkriveno da je i Neptunova magnetska os pomaknuta i pretpostaviti da se

dva magnetska obrata događaju istovremeno bilo bi previše slučajno.

PRSTENOVI

Uran ima sustav prstenova, identificiran 1977. i izvan dosega

običnih vizualnih teleskopa.

Vrijedi se podsjetiti da je 1787., nekoliko godina nakon otkrića

Urana, William Herschel izvijestio o postojanju prstena: koristio je

svoj reflektor s fokusom od 6 metara 4. ožujka i ponovno je izvijestio o

prstenu 22. veljače 1789. Prsten je opisao kao 'kratak, ne' kao Saturnov. Zapravo, privremeno su ga zavarali

optički efekti: nijedan teleskop tog razdoblja nije mogao pokazati

prave prstenove, a do kraja 1793. sam Herschel je shvatio

da njegov 'prsten' ne postoji.

Otkriće sustava prstenova Urana bilo je slučajno. Bilo je predviđeno da će 10. ožujka 1977. planet zakloniti

zvijezdu SAO 158687, magnitude 8,9, a to znači da će postojati

dobra prilika za mjerenje promjera Urana.

Izračuni Gordona Taylora iz Kraljevskog opservatorija Greenwich pokazali su se okultacija vidi samo iz ograničenog područja na južnoj hemisferi, a promatranja su obavili J. Elliott, T. Dunham i D. Mink, leteći na 12,5 km iznad južnog Indijskog oceana u Kuiperovom zračnom opservatoriju (KAO), koji je zapravo bio modificirani zrakoplov C 14l koji je nosio reflektirajući teleskop od 91 cm. Također su se provodila pomna promatranja iz opservatorija na zemlji, posebno u Južnoj Africi.

Trideset pet minuta prije okultacije, promatrači KAO-a vidjeli su kako zvijezda pet puta 'treperi', tako da je očito bila privremeno zaklonjena materijalom u blizini Urana.

Okultacija Urana započela je u 20:52 UT i trajala je 25 minuta. Nakon izranjanja bilo je još treptanja, a kasnije je utvrđeno da su simetrična s prvim skupom, što ukazuje na sustav prstenova. Slično je zabilježio je i J. Churms iz Južne Afrike.

Naknadna opažanja pružila su potpunu potvrdu. Godine 1978., G. Neugebauer i njegovi kolege snimili su prstenove pomoću Haleovog

reflektor u Palomaru, a 1984. D. A. Allen u Siding Springu ih je snimio u infracrvenom spektru pomoću Anglo-australskog teleskopa.

Detaljno ih je istražio Voyager 2, a proučavali su ih i sa

svemirskog teleskopa Hubble.

Poznato je trinaest prstenova. Njihova nomenklatura je kaotična

i sigurno se mora revidirati prije ili kasnije . Po

redoslijedu udaljenosti od planeta, to su: z, 6, 5, 4, a, b, Z, g, d,

l, e, n i m. Njihove udaljenosti kreću se od 38 000 km za z do

103 000 km za m.

Svi su vrlo tanki i tamni, uglavnom sastavljeni od vodenog leda i

zračenjem obrađenih organskih čestica promjera između 0,2 i 20 m.

Prstenovi z, m i n najvjerojatnije se sastoje od malih

čestica prašine. Relativni nedostatak prašine u glavnom sustavu može biti posljedica otpora u Uranovoj koroni.

Najistaknutiji prsten, m-prsten, nije simetričan;

i najuži je kada je najbliži Uranu; sateliti Cordelia

i Ophelia, koje je otkrio Voyager 2, djeluju kao 'pastiri'.

U glavnim prstenovima ima malo vidljive prašine, ali Voyager 2 je snimio

posljednju sliku, na svom putu od Urana, kada je planet

sakrio Sunce, pokazujući 200 vrlo difuznih, gotovo prozirnih traka

mikroskopske prašine koje okružuju sustav. Prstenovi se sastoje od

čestica promjera nekoliko metara, s ne mnogo čestica veličine centimetara i

milimetara; tamni su poput ugljena, a pretpostavlja se, iako bez dokaza, da bi mogli biti relativno

mladi i možda čak ni trajni oblici Uranovog

sustava. Njihova debljina je od oko 0,1 do 1 km.

Prstenovi nisu slični. Prstenovi 6, 5 i 4 pokazuju značajnu

unutarnju strukturu. Prstenovi a i ß nemaju oštre rubove. Prsten Z ne pokazuje osjetnu nagnutost prema Uranovoj orbitalnoj ravnini i sastoji se od dvije komponente - oštrog unutarnjeg elementa i mnogo slabijeg, koji se proteže oko 55 km od oštrog elementa.

Rubovi Z prstena su oštri, dok se kod d prstena nalazi slabašna komponenta unutar glavnog prstena. Prsten l otkriven je između d i e prstenova; vrlo je tanak i naizgled kružan. Osim prstenova, postoji prašnjavi materijal bliže od Prstena 6,

koji se proteže od 31 000 do 41 350 km od Urana (prstenovi z, zc,

1986 U2R).

Svakako je sustav prstenova Urana zanimljiv, ali ne može se usporediti sa slavnim, ledenim prstenovima Saturna.

Prema Rex-Kovač teoriji koju predstavljamo poštovanom čitateljstvu od 2011 godine do danas 2025 na portalu magicus info , dakle punih 14 godina, ovi prstenovi I unutrašnja struktura Urana također imaju električno vlasništvo. Time se dokazuje fundamentalna teza teleoloških karakteristika Teslinih struja.