Magnetska aktivnost Sunca I asteroidni pojas

Zlatan Gavrilović Kovač

Ja ne mislim sada posebno špekulirati ali prema Rex-Kovač teoriji , koju smo razmatrali također na primjerima vanjskih planeta našega solarnoga sustava a to su Jupiter, Saturn , Uran I Neptun, moguće je također govoriti o tome da I Sunce trenutno ima svoj prsten I mi hipotetski navodimo postojeći asteroidni pojas. On čini veliku skupinu asteroida I sićušnih objekata različita sastava ali vrlo vjerojatno električkoga vlasništva unutar kojega se inducira struja u velikoj periodi oko magnetskoga vlasništva našega Sunca.

Sunce ima zvjezdano magnetsko polje koje varira po njegovoj površini. Njegovo polarno polje je 1-2 gaussa (0,0001-0,0002 T), dok je polje tipično 3000 gaussa (0,3 T) u objektima na Suncu koji se nazivaju sunčeve pjege i 10-100 gaussa (0,001-0,01 T) u solarnim protuberancijama. Magnetsko polje varira u vremenu i lokaciji. Kvaziperiodični 11-godišnji solarni ciklus je najistaknutija varijacija u kojoj broj i veličina sunčevih pjega rastu i opadaju.

Sunčevo magnetsko polje proteže se daleko izvan samog Sunca. Električno vodljiva plazma solarnog vjetra nosi Sunčevo magnetsko polje u svemir, tvoreći ono što se naziva međuplanetarno magnetsko polje. U aproksimaciji poznatoj kao idealna magnetohidrodinamika, plazma se kreće samo duž linija magnetskog polja. Kao rezultat toga, solarni vjetar koji struji prema van rasteže međuplanetarno magnetsko polje prema van, prisiljavajući ga da formira otprilike radijalnu strukturu. Kod jednostavnog dipolarnog solarnog magnetskog polja, sa suprotnim hemisferičnim polaritetima s obje strane solarnog magnetskog ekvatora, u solarnom vjetru se formira tanka strujna ploča. Na velikim udaljenostima, rotacija Sunca uvija dipolarno magnetsko polje i odgovarajuću strujnu plohu u Arhimedovu spiralnu strukturu nazvanu Parkerova spirala.

Sunčevo magnetsko polje dovodi do mnogih učinaka koji se zajednički nazivaju solarnom aktivnošću. Sunčeve baklje i izbaci koronalne mase obično se događaju u skupinama sunčevih pjega. Sporo promjenjivi brzi tokovi solarnog vjetra emitiraju se iz koronalnih rupa na površini fotosfere. I izbaci koronalne mase i brzi tokovi solarnog vjetra nose plazmu i međuplanetarno magnetsko polje prema van u Sunčev sustav. Učinci solarne aktivnosti na Zemlju uključuju aurore na umjerenim do visokim geografskim širinama i poremećaj radiokomunikacije i električne energije. Smatra se da je solarna aktivnost igrala veliku ulogu u formiranju i evoluciji Sunčevog sustava.

Promjene u sunčevom zračenju tijekom 11-godišnjeg solarnog ciklusa povezane su s promjenama u broju sunčevih pjega. Sunčev ciklus utječe na svemirske vremenske uvjete, uključujući i one oko Zemlje. Na primjer, u 17. stoljeću, čini se da je solarni ciklus potpuno zaustavljen nekoliko desetljeća; malo sunčevih pjega uočeno je tijekom razdoblja poznatog kao Maunderov minimum. To se vremenski poklopilo s erom Malog ledenog doba, kada je Europa doživjela neuobičajeno niske temperature. Raniji prošireni minimumi otkriveni su analizom godova drveća i čini se da su se poklopili s nižim od prosječnih globalnih temperatura.

Asteroidni pojas ili glavni planetoidni pojas je područje Solarnoga sustava između Marsove I Jupiterove putanje u kojem se gibaju patuljasti planet Ceres, pa onda 750 tisuća planetoida ( asteroida) s promjerom većim od 1 kilometra I milijuni manjih. Barem kako to danas mi poznajemo. Planetoidni pojas se koliko danas znamo oblikavao kada I ostali dijelovi Solarnoga sustava , a gravitacijski utjecaj Jupitera, njegova plimna sila, onemogućio je stvaranje planeta, ograničio njegovu širinu I odredio pukotine u njemu koje se zovu Kirkwoodove pukotine. Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su u prvim milijunima godina bila izrazito vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo maleni dio prvobitnoga, samo oko 0,1% a ostatak je Solarnim vjetrom potisnut dalje u kozmos. Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima od Sunca između 1.7 I 4 AJ. Većina asteroida u pojasu ima ekscentricitete od 0.1 do 0.2 a područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2.2 I 3.3 AJ.

Dakle, prema Rex-Kovač teoriji unutrašnje planete našega solarnoga sustava se svakako nalaze unutar asteroidnoga pojasa izložene djelovanju magnetskih I električkih sila prema jedinstvenome zakonu Faradayeve elektromagnetske indukcije.