ŠTO SE DANAS NIKAKO NE MOŽE

Pa ja sam htio reći par riječi o onome što se nikako ne može raditi danas kada uživamo plodove tolikoga  civilizacijskoga i kulturnoga razvoja. Potaknut prije svega diskusijom koju je V.Putin imao jučer sa predstavnicima organizacija invalida koji su i sami invalidi pa je bilo interesantno sa ruske državne televizije vidjeti i čuti o jednoj praksi koja je sasvim različita od one koja  se provodi širom naše planete u  obliku stajališta o drugorazrednosti ljudi oštećenoga   i limitiranoga zdravstenoga stanja . Tako je Putin razgovarao sa gluhim ljudima, sa slijepim ljudima, sa ljudima amputiranih ruku, sa vojnim ratnim invalidima, sa ljudima koje karakteriziraju  problemi mišljenja  ...ali i sa ministrima  zaduženima za zdravstvenu politiku u Rusiji koji su također učestvovali u ovoj panel diskusiji. Mene  je posebno tangirala psihijatrijska problematika pa sam bio više nego odušeljen stajalištem Putina da su za mnoga konstuktivna rješenja zaslužne  upravo osobe koje pate od psihičkih poremećaja kao što je Putin spomenuo i oca ruske aeronautike  Ciolkovskoga koji je bio gluh dakle zdravstveno i tjelesno hendikapiran. Na taj je način htio posebno istaknuti činjenicu da  tjelesni hendikep ne mora nužno značiti gubitak naših sposobnosti niti može producirati podcjenjivački stav prema invalidima jer se u odnosu prema ovoj kategoriji stanovništva najbolje ogleda socijalni razvoj i dosegnuta razina ukupnoga kulturnoga napretka.To bi ukratko bilo moje zapažanje ŠTO SE NIKAKO DANAS NE MOŽE, da se nikoga ne može praviti budalom na pravdi Boga i  Istine koji suvereno upravljuju cijelim svjetskim događanjem. Sasvim dakle suprotno ideji da je za upravu cijele svjetske građevine odgovoran politički čovjek zajednice. Dakle tradicionalnoj psihijatriji  treba osporiti pravo prvenstva u rasuđivanju psihičkih stanja ljudi i pojedinaca koje ona uporno proglašava socijalno nedostatnima i teško bolesnima pa onda nije čudno da se danas kod nas i u svijetu obična neuroza tretira kao ozbiljno i teško psihičko stanje .A razlozi brkanja nivoa složenosti i težine nekoga pojedinačnoga slučaja često su motivirani banalnim razlozima kao što je stupanj osobne simpatije psihijatra, njegove educiranost i opće kulturne razine, interesima koji ga vode medicinom u zavisnosti od ljubavi prema ljudima ili pak u zavisnosti od socijalnoga prestiža, ugleda i novca kojega psihijatrija i cijela medicina uzima u obzir kao nepobitnu činjenicu. Jer oni svi misle da  mogu, cijela psihijatrija misli da može neodgovorno  i neprofesionalno dijeliti medikamente kao i lekcije  cijelom kulturnome čovječanstvu, da može sudjelovati u vojnim okršajima kao što su to radili psihijatar Karadžić i Rašković ili na drugoj strani kao što je radio Kulenović i Bartul Matijaca, da može u forenzičkim slučajevima petljati i mazati oči  cijelome sudu i advokatima u zavisnosti od veličine mita koji je primljen ili pak iz nekih osobnih razloga animoziteta ili spolne razlike....I zato ja mislim da je suđenje  psihijatru Karadžiću u Hagu za ratne zločine  počinjene nad nevinim ljudima  zapravo suđenje cijeloj svjetskoj psihijatriji  jer se naša psihijatrija malo razlikuje od zapadne što dokazuje i slučaj upravo spomenutoga Karadžića koji se obrazovao u Engleskoj  i tu stekao stručno psihijatrijsko znanje. Na žalost!  Dakle oni svi misle da mogu, kao što može soko nad golubom ali im je jučer V . Putin rekao da NE MOGU. I u tome vidim veliki internacionalni doprinos jučerašnje diskusije koja se ovdje u Adelaideu gledala i slušala sa posebnom pažnjom.
Zlatan Gavrilović Kovač