Pa mi se ne bismo mogli složiti sa mišljenjem britanskog autora i povjesničara Davida Pryce Jonesa kojega je iznio u svom velikom radu „The war that never was, The fall of the Soviet empire“, 1985.-1991. koji je tiskan u Londonu 1995. godine, da je naime Rusija bila zatvor za nacije, dok je ideja samopredjeljena naroda bila ključ za oslobađanje zatvorenika carstva. Oni ljudi, koji su tako mislili, konstituirali su naciju na liniji rase ili kulture ili povijesnog iskustva koje je za sve trebalo biti jedno.
„Every language was to have an army, every army was to speak only one language.“ (str. 126).
Mi se ne slažemo s ovom tvrdnjom, jer je već dovoljan i primjer postojanja pisaca koji su pisali na materinjem jeziku i na taj način oformili svoju nacionalnu književnost koja u predrevolucionarnom periodu u Rusji nije niti postojala. Pored prijevoda kao što je navedeni primjer rada Al Kašija koji su vjerno svedočili o kulturnom i jezičnom pluralizmu nove ruske stvarnosti.
U slučaju Sovjetskog Saveza oko 400 konstitutivnih naroda od kojih su neki veliki, a neki brojčano zanemarivi imalo je odgovarajući rang u pogledu jezika i religija. Prema tome nije točno, da je u ovom slučaju bilo riječi o povijesnim rivalima koji su imali namjeru promovirati vlastiti nacionalni jezik i vlastiti nacionalni identitet na štetu susjednog nacionalnog identiteta. Odatle nije točna neodarvinistička tvrdnja ovog autora koji je smatrao, da je „željezni zakon povijesti“ u opravdanju jače i mnogo naprednije nacije nad onom slabijom. „Genocid nije prema Marxu“, piše ovaj autor, „...šokantna evidencija, nego evidencija progresa'' (Ibid).
Primjereno ovoj tvrdnji onda stoji zapažanje, da je diktatura proleterijata imala povijesnu misiju uništenje svih rasa i naroda u ime dominantnog i većinskog ruskog. Obnavljanje projekta samopredjeljena zajedno sa Marxovom teorijom socijalne promjene, ovaj autor vidi kao „visoko nerealnom“ i „odvratnom fantazijom“ koja je zahvatila sovjetsko rukovodstvo u godinama pred raspad režima.
Partija je tako gradila svoju prisutnost i svoju apsolutnu kontrolu u čitavoj strukturi petnaest konstitutivnih republika i dvadeset takozvanih autonomnih republika koje su sve zavisile od volje Prvog sekretara, centralnog komiteta i savjeta ministara. Međutim, paragraf 72 Sovjetskog ustava priznavao je mogućnost njenog prava na otcjepljenje sa tim, da je sama Rusija bila najveća federativna republika sa preko 135 milijuna ljudi što je činilo gotovo polovicu populacije cijele nacije. Nije dakle čudno, da je u jezičnom pogledu kao i u religijskom većinski narod imao veća prava i bio privilegiran u odnosu na druge.
„Svaka konfesija bila je reducirana do točke potpune eliminacije.“ (str. 127)
Ruska pravoslavna crkva bila je slomljena, a njena hijerarhija bila je uvedena u rusku policiju. Povijesne crkve i manastiri bili su zatvoreni. Računa se, da je 24.000 džamija koje su bile u upotrebi u 1913. godini porušeno i da je samo 300 preživjelo do suvremenog vremena. Paralelna devastacija dogodila se i na planu jezika i jezične politike. Kao državni jezik ruski jezik imao je prvenstvo i svi drugi jezici imali su sekundarni status. U dječjim vrtičima nije se učio lokalni jezik, dok je u Ukrajini, Belorusiji i baltičkim zemljama bilo rijetko naučavanje na lokalnim jezicima naroda posebno u srednjim školama. U knjigama publiciranima do 1971. godine stajao je oficijelni pogled:
„Studija ruskog promovira formaciju znanstvenog pogleda na svijet pomoću kojeg biva jasnijom komunistička
ideologija, opća kultura i pogledi. U epohi ekstenzivne konstrukcije komunizma ruski jezik promovira daljnje ocrtavanje zajedno s ostalim nacijama postižući pri tome njihovo kompletno jedinstvo, jedinstvo države, ekonomije, ideologije i kulture.“
Tako se prema ovom autoru dogodilo, da je čitava muslimanska kultura u Sovjetskom savezu bila odbačena od svojih izvora. Pri tome prvi je korak bio u tome, da se arapsko pismo iz njene literature i religije namjerno i nasilno latinizira. Sa sličnom jezičnom apsurdnošču taj latinizirani tekst se onda kasnije prevodio na ćirilični. Dakle, primjereno autoru o kojem je riječ, Sovjetska država je bila nacionalna samo u formi i socijalistička u svom sadržaju. Ništa nije bilo ostalo u toj naciji po formi, osim folklora koji je i sam bio standardiziran.
„Glazba i izvjesni glazbeni instrumenti povećavali su sumnjičavosti zbog nacionalizma prema kojem još uvijek država nije bila represivna. Narodna nošnja jedva je preživjela. Tako je uzbekistanska khalat u njenim briljantnim bojama postala predmet masovne proizvodnje od sintetičkih materijala. Umjetnost i obrt su umrli.“ (str. 129).
Tako autor smatra, da je najveća i najozbiljnija greška u pogledu federalnog uređenja bila rusifikacija države. To je zapravo bila politika nacionalne opresije koja je i dovela do masovnog nezadovoljstva i konačno do sloma režima. Naravno, mi se s ovim mišljenjem možemo složiti ili ne složiti, ali ipak mislimo, da je federativno zamišljena zajednica promovirala jezični i kulturni pluralizam koji je na koncu postao evidentan u postojanju ogromnog broja nacionalnih književnosti pa se stoga ovakvi zaključci predstavljaju suvremenom čitateljstvu kao tendenciozni i nedobronamjerni.
Iz moje knjige: RUSKA ZORA
bglavac
edin.kecanovic
