SLUČAJ VLASTE ( BULAT) MRGIĆ

Evo su kasne ure ovdje u Golden Grovu u Adelaideu, prošla je već ponoć ali osjećam da moram napisati priču o jednoj djevojčici kojoj ne znam ime a koja je bila moja prijateljica u ranom djetinstvu u Pilama u Dubrovniku . Prošlo je otada više od 60 godina ali je misao na nju još uvijek živa. Ja sam već u godinama I starosti kada se sabiru svi naši uspjesi ili porazi u životu, kada naviru sjećanja na ljude I prilike sa kojima smo se susretali I često bili žrtve bilo zloče ljudi ili vlastitih grešaka. I tako prolaze dani sa sjećanjima I bolnim spoznaja o prolaznosti našega života, o njegovom jadu I bijedi I ništavnosti tako da je nemoguće ne složiti se sa velikim Schopenhauerom koji je onda smisao pronašao u filozofskoj rezignaciji I autentičnoj promisli prošloga života.

Sa svakom takvom promisli moga ranoga djetinjstva pojavila bi se ta djevojčica kao luča moga života kojem je upravo ona davala smisao I značenje. A onda sam iz Adelaidea gdje danas živim pokrenuo lavinu u Pilama da se ta djevojčica pronađe. Tako je na koncu cijela priča dospjela I do dubrovačkih novina pa su ljudi predlagali solucije od kojih je jedna bila najvjerojatnija: gospodin Edi Marčinko je pretpostavio da je to Vlasta iz Ploča I to je sve što je znao pored toga da je ona dolazila u Pile svakoga ljeta I onda iznenada nestala tamo negdje u svojoj 15 ili 16 godini. I ja sam se onda dao u potragu pa sam saznao da se prezivala Bulat pa onda da se udala Mrgić I da ima dijete Zorana. Bila je mlađa od mene nekih dvije godine a to je velika razlika u tim ranim godinama. Ja sam imao možda nekih 7 ili 8 godina a ona 5 ili 6. Pamtim je po tome što je imala na nadlakticama dva plastična jastučića napuhana zrakom pomoću kojih se održavala na površini mora. Bila je uvijek sama ali je radoznalo promatrala sve što se događa I nas ostale Pilare. Možda sam bio jedini koji sam joj iskazivao pažnju.

I tako jedared za vrijeme jednoga toploga popodneva sredinom kolovoza mjeseca kada se kupalište Šulić kupalo u zrakama Sunca I vedrini neba sretnem se sa njom pa joj nešto predložim: “Ima jedna smokva u đardinu doktora Martinovića, hajde da beremo smokve!” A kako smo mi Pilari znali svako stablo u Pilama to nije bilo čudno da sam ja znao I za tu smokvu u dvorištu doktora Martinovića. I tako potrčimo dolje naniže Tabakarijom pa onda desno skalinima se uspnemo do te kuće koja se nalazila pod samim Lovrijencom I koja je gledala prema uvali Kolorina I prema šumi Graca. Niže kuće , dole ispod bilo je samo kupalište Šulića. Tu kuću također pamtim po tome što je u njenim donjim odajama za vrijeme ljeta tu dolazila Jelena Žigon sa svojom obitelji, Stevo, pa onda Ljuba Tadić. Ta nam je Jelena iz Beograda donosila Kolois gumice žvakalice puno ranije nego što su se one mogle pronaći u prodaji u Gradu ...I ta smokva nije bila neko veliko drvo ali je nama bila jako velika: Pa se prvo uzvere Vlasta a nakon nje I ja. I mi smo brali te smokve, slatke I tople od popodnevnoga Sunca I sa svakom ubranom smokvom bili smo poprskani smokvinim mlijekom ali to nam nije smetalo. I ako su ruke bile mokre od smokvina mlijeka to su nam leđa bila izložena dodirima masnoga, hrapavoga smokvina lišća. Jer mi smo bili goli kako to I pristaje Pilarima ljeti , samo u kupaćim hlaćicama. A onda pažljivo se spustimo sa smokve pa se vratimo u Šulića. Ja ništa u početku nisam primjećivao ali sa vremenom osjetim da me ruke svrbe I peku baš na onim mjestima gdje je kapalo smokrvino mlijeko. Pa onda leđa I bijaše muka kasnije naveče od svrbeži čitavoga tijela tako da jedva zaspah.

Tako pamtim taj događaj. Ja sam kasnije sa svojom obitelji preselio u Split I nikada više nisam vidio tu djevojčicu. Ali je ostalo sjećanje na nju I na tu smokvu. I ta me zgoda prati cijeloga života I čitavo moje biće se vrti oko jedne djevočice kojoj nisam niti ime znao. A onda sam saznao da te djevojčice više Nema. Naime Vlasta , a tako se ona zvala , umrla je od raka u svojoj 50toj godini 2011 . I onda shvatim da ovom prilikom nisam bio srećković u životu nego da I ovom prilikom moram filozofski rezignirati

Nešto kasnije napisao sam pismo njenom sinu Zoranu koji živi u Zagrebu. I ono glasi ovako:

poštovani gospodine Zoran Mrgić, zovem se Zlatan i rodom sam iz Dubrovnika, živio sam u Pilama i poznavao sam Vlastu Bulat koja je bila moja velika prijateljica iz ranoga djetinjstva, danas živim u Adelaideu. I ja sam prije nekog vremena pokrenuo akciju da se pronađe ta djevojčica pa je cijela priča dospjela i do dubrovačkih novina a onda sam dobio njeno ime pa onda prezime i na koncu imena njene familije, ja se nadam da ste vi njen sin, za Vlastu me vežu najljepši trenuci moga ranoga djetinjstva u Pilama pa bih htio saznati nesto više o njoj ako je to ikako moguće, znam da je ona umrla 2011 godine , pamtim je iz kupališta Šulić u Pilama, imala je na rukama jastučiće kojima se održavala na površini mora, imala je tada nekih 5 ili 6 godina a ja sam bio 2 godine stariji, pa vas molim da mi se javite i da razmjenimo fotografije ako je ikako moguće jer ih vjerojatno Vlasta ima, tako da imam jednu uspomenu na nju, hvala vam velika, Zlatan

a on mi je odgovorio:

Poštovani,

Jučer, nakon što mi je šef pokazao Vaš e-mail, moram priznati da sam ostao iskreno iznenađen i zatečen. Ja sam Zoran Mrgić, a moja mama je bila Vlasta Mrgić, djevojački Bulat. Znam da je dio djetinjstva provela na Pilama u Dubrovniku.

Ovim putem Vam pišem kratko s mobitela, pa ću Vam se svakako javiti ponovno s malo opširnijim e-mailom i vjerojatno s ponekim  pitanjima.

Zaista mi je drago što ste se javili.

Lijepi pozdrav,

Zoran Mrgić

I ja njemu:

 Poštovani Zorane, jest malo neobično, ali svaki puta kada bih se sjetio svoga djetinjstava u Pilama sjetio bih se i te djevojčice, ja sam se na koncu iz Adelaidea u Australiji u kojoj živim već više 0d 30 godina obratio grupi na facebooku koja se zove P.Š.K.PENATUR sa molbom da mi pomognu da se ta djevojčica pronađe, ako vas zanima možete pogledati moj post na  toj grupi na facebooku  kako bi ste se znali orijentirati i tu sam u glavim crtama rekao kako se te djevojčice sjećam, a onda su mi nakon nekoga vremena rekli da je to možda Vlasta i ja sam se dao u potragu, pa sam saznao  njeno prezime i tu su mi pomogli neki Pilari  a onda sam kasnije pronašao i njene članove porodice i dobar dio toga saznao, ali naravno još nisam siguran ali kroz maglu se sjećam njenoga imena i znam da je to Vlasta, ja imam neke fotografije iz toga vremena pa sam mislio to podijeliti sa vama a za uzvrat od vas bih tražio neke  fotografije Vlaste iz toga vremena u Pilama ako je ikako moguće, a onda sam mislio cijelu priču natanane ispričati na internetu jer sam ja po profesiji pisac pa mi je to posao pisanje pa sam mislio sav događaj sam Vlastom opisati u jednom od svojih tekstova,a onda sam naravno htio sačuvati uspomenu na tu divnu djevojčicu, hvala vam Zlatan Gavrilović Kovač

Nikada kasnije nisam dobio nikakvih vijesti od njenoga sina Zorana ali se nadam da će mi se on ipak javiti. Jer je moguće naravno da ljudi ne žele bezrazložni publicitet niti žele biti izloženi kritikama javnosti- što je razumljivo jer je najvažnije sačuvati neki svoj mir bez velike gorčine I udaraca sa strane. Nadam se!