Problemi starijih ljudi su često ozbiljni, ali rijetko kad zanimljivi

 

Starost se nerijetko smatra razdobljem u kojemu  ljudi imaju različita prava. Nakon dugogodišnjeg rada umirov­ ljenik ima, kako se pretpostavlja, pravo na odmor, socijal­ nu sigurnost i popuste za starije. Pa ipak, te su povlastice slaba nadoknada za izgubljeni položaj u društvu. Stari su ljudi žigosani kao umno i tjelesno slabi. Osim što i dalje ostaju potrošači, rijetko kad se razmišlja da bi stari ljudi mogli nešto korisno pridonijeti društvu.

Trud koji se ulaže kako bi se stare ljude smjestilo u ustanove i zajednice za starce odaje uvjerenje da nas ne­ maju čemu podučiti i odražava želju da se smanje susreti s njima. To što stari ljudi, poput mnogih manjina, surađuju u toj segregaciji samo govori o moći žiga koji im je utisnut. Njihova sposobnost vožnje automobila, odnosno zadrža­ vanja neovisnosti, predmetom je mnogih viceva, ali pone­ kad se umiješaju i vlasti. (Jeste li znali da se na Floridi pro­ daju automobili s uređajem koji automatski okreće auto­ mobil ulijevo ako je žaruljica za skretanje uključena više od dvadeset sekundi?) Borba protiv fizičkih pokazatelja starosti temelj je kozmetičke industrije vrijedne 150 mili­ jardi dolara godišnje - na nju se troši puno više nego na druge nacionalne prioritete, primjerice obrazovanje, održavanje autocesta ili nacionalnu obranu. Sve veći za­ mah plastične kirurgije, potencijalno štetne injekcije otro­ va botulina i nacionalna zaokupljenost borama i gubitkom kose govore da prirodni proces starenja kod većine ljudi izaziva strah koji graniči s panikom.

Zapravo, plašimo se smrti, a pokazatelji starenja samo su neželjeni podsjetnici smrtnosti. Odbacivanjem starih ljudi i znakova starenja jednostavno reagiramo na pri­ rodni strah od izumiranja koji oduvijek zaokuplja ljuds­ ka bića. To je kozmička šala. Čini se da je sudbina, Bog ili onaj tko već upravlja predstavom rekao: »Predajem vam vlast nad svim drugim životnim oblicima. ALI, vi ste je­ dina vrsta sposobna razmišljati o vlastitoj smrti«.

Kako stari ljudi reagiraju kad ih društvo marginalizira i oduzima im vrijednost? Ljuti su. Kao da nije dovoljno što moraju trpjeti gubitke koje donosi starost - smanjenu sek­ sualnu privlačnost i gubitak oduševljenja, slabo zdravlje, smrt dugogodišnjih prijatelja i postupni gubitak mentalne oštrine, nego se svakoga dana bore s prezrivim društve­ nim stavom prema nemoćnima ili siromašnima.

Zato stari moraju prigovarati. U našem se složenom svijetu skupinama ljudi dodjeljuju određene uloge. Ulo­ ga je tinejdžera, primjerice, iskušavati nas brzom vož­ njom, bukom i prečestim korištenjem riječi »super«. Po­ nekad se čini da stariji postoje samo zato da bi svojom sporošću i fizičkim poteškoćama ljutili sve ostale.

Stareći, postupno se vraćamo u djetinjstvo i to je dio životne ravnoteže. Povratak u zaokupljenost vlastitim mislima i ovisnost o drugima, kao priprema za smrt, obes­ hrabruje sve koji okružuju stare ljude. Brzina toga proce­ sa uvjetovana je onim što smo naučili tijekom života. Sta­ renja se, između ostalog, plašimo i zato što su nam oni koji su otišli prije nas pružili prilično neugodan primjer.

 

Većina obitelji s kojima sam razgovarao starije rođake shvaća kao teret. Rijetko se kad razmišlja da bi stari ljudi mladima mogli pružiti dio svoje mudrosti i životnoga is­ kustva, zato što su stari ljudi većinom zaokupljeni pritužba­ ma o svome stanju.

Kad sredovječni ljudi govore o svojim roditeljima, osje­ ćaj dužnosti pomiješan je s obeshrabrenjem. Stariji su ljudi skloniji depresiji. Depresivni su ljudi zaokupljeni sobom, razdražljivi su i nisu ugodno društvo. Starim se ljudima često ne pruža prikladno liječenje. Medicinske pretrage zamjenjuju pogrešna objašnjenja: »I ja bih bio depresi­ van kad bih bio toliko star«.

Smanjena očekivanja i starih ljudi i društva rezultira­ ju svojevrsnim neutralnim položajem u kojem stariji beskonačno prigovaraju, a mladi gunđajući slušaju i po­ kušavaju ispuniti dužnost prema roditeljima, bakama i djedovima, što manje kontaktirajući s njima. Dva su naj­ češća pokazatelja izdvojenosti starih ljudi i njihove mar­ ginalizacije, koji često prate stariju dob, osamljenost i starački dom kojega se mnogi plaše.

Zapravo, podjela društva po dobnim skupinama jed­ na je od najstrožih podjela; nerijetko je jača od podjela na temelju obrazovanja, bogatstva i društvenog položaja. Dok su stariji ljudi još donekle aktivni, donekle se dob­ rovoljno presele u toplije krajeve i okupljaju se u »umi­ rovljeničkim zajednicama«. Najuobičajenija odredišta su Florida i jugozapadni dio Amerike. Nerijetko odlučuju živjeti u naseljima u kojima nema pripadnika mlade dobi, uglavnom ispod pedeset godina.

Zbog samonametnute segregacije »seniori« mogu sud­ jelovati u besmislenim zabavama koje povezujemo sa sta- rošću: bave se bingom, društvenim igrama, golfom i »vjež­ bama« koje su tolike spore da od njih nema nikakve ko­ risti.  Posve  nedostaje  kontakt  s  mladim  ljudima,  osim tijekom obveznih obiteljskih posjeta, kao i bilo kakva vrsta intelektualne stimulacije koja, dokazano je, ponekad odga­ đa nastup demencije'.

Žalopojke, nerijetko praćene aluzijama o zanemari­ vanju, od kojih se sastoji veći dio razgovora sa starijim ljudima, uvelike štete odnosima medu naraštajima. Poz­ najem mnoge ljude koji se užasavaju telefonskih razgo­ vora s roditeljima, a osobito njihovog odgovora na pi­ tanje: »Kako si?« Što bi moglo biti nezanimljivije i do­ sadnije od nabrajanja boljki, bolova i poteškoća s proba­ vom, koje stari ljudi navode svađalačkim tonom, svjesni da im nikakav lijek ne može pomoći i da će se stanje pogoršati?

Vjerujem da roditeljstvo, kao dobrovoljno preuzeta obveza, ne nameće uzajamnu obvezu  mladima  -  oni svoj život ne  moraju  podrediti  roditeljskim  sklonostima niti beskonačno slušati njihove žalopojke zbog pusto­ šenja koje im je nanijela starost. Zapravo, smatram da je dužnost starih ljudi da patnje starosti  podnose  sa  što više ljupkosti i odlučnosti te da ne prebacuju svoje nevo­ lje na one koji ih vole.

Najvažniji je zadatak roditelja mladima prenijeti opti­ mizam. Kakve god druge obveze imali prema djeci, uvje­ renje da sreću možemo postići i usred gubitaka i nesigur­ nosti života najveći je dar koji jedan naraštaj može prenijeti drugome. Poput svih vrijednosti koje želimo prenijeti djeci

• iskrenosti, predanosti, empatije, poštovanja, marljivosti - i nadu im prenosimo

Mnogi stari ljudi tvrde da se osjećaju nevidljivima, baš kao i pripadnici drugih  manjina.  Zanemaruju  ih trgovci u dućanima, u popularnoj kulturi ima vrlo malo pozitivnih prikaza starijih, mladi su primorani posjeći-

 

• Demencija, stanje  karakterizirano  gubitkom  pamćenja  i  orijentacije,  pojavljuje  se pretežno medu pripadnicima starije dobi (prim. )

 

 

vati ih i nazivati telefonom, a nadasve, svi se prema njima odnose kao da nemaju što korisno za reći. Najviše su ogor­ čeni zato što ih nitko ne sluša. Bolni razgovori koje stariji tradicionalno nameću mladima neka je vrst osvete zbog nepoštovanja i osjećaja nevažnosti.

»Starenje nije za slabiće«, ispravna je tvrdnja o sud­ bini s kojom se stari ljudi suočavaju u društvu opsjednu­ tom mladošću. Možda je naša posljednja obveza s dostojanstvom u kojemu nema samosažaljenja izdržati fizičke i psihičke udarce koji prate starenje.

Je li moguće zadržati nadu kad se suočimo s uvre­ dama koje nam nanosi vrijeme? Upravo kao što hrabrost nije ravnomjerno raspodijeljena medu mladima, tako ne možemo očekivati ni da će svi stari ljudi biti hrabri. Međutim, hrabrost prepoznajemo i poštujemo  je.  Ako smo u stanju hladnokrvno razmišljati o svojoj neposred­ noj smrtnosti, to znači da  smo hrabri.

Zadržimo li smisao za šalu i zanimanje za druge ljude čak i dok se zavjesa spušta, onima koji će nas nadživjeti poklanjamo nešto neprocjenjivo vrijedno. Time ćemo ispu­ niti svoju konačnu obvezu prema njima i izraziti zah­ valnost na daru života koji smo dobili, makar i nezaslu­ ženo, i u kojemu smo tako dugo uživali.