PROBLEMI NACIONALNE PRIPADNOSTI

Zlatan Gavrilović Kovač

Pa postoji među nama još uvijek onih koji ne znaju sasvim točno
koje su nacionalnosti. Za jedan dobar dio naših ljudi stvari su prilično
jasne, dok za neke nacionalnost predstavlja veliku mutež koja je
pogodna raznim političkim kalkulacijama. Pa ipak čini se, da je riječ o
nezaobilaznim pitanjima pogotovo u našim sredinama koje
unekoliko i žive zahvaljujući nacionalnim prebrojavanjima.
Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj bila je aktualna jedna
teorija koju je Tomislav Ladan prvi iznio u javnost, a ta je da se
nacionalnost određuje prema ‘’debeloj’’ I prema ‘’tankoj krvi’’. Tako
bi debela krv bila ona potekla od oca, dok je tanka ona koja je
potekla od majke. Pa i je malo čudno, da smo prihvatili ovu teoriju,
iako je riječ o jednoj jako staroj zamisli koju vjerojatno baštinimo iz
hrvatskog srednjovjekovlja, a ona se jako razlikuje od jedne
suvremene teorije koju je inaugurirao pokojni Vanja Sutlić u svom
radu “Narod i mišljenje na narod” koji je objavljen u Telegramu
1971. godine gdje je nacioalna pripadnost i osjećaj nacionalnosti
rastvoren u našim doprinosima svjetskom narodu kojeg smo mi
neizostavni dio. Znači, nacionalno koje osjećamo kroz jezik, kulturu,
porijeklo, geografski prostor, folklor, materijalnu kulturu, nacionalnu
znanost, samo je jedan element produktivno uklopljen u širi prostor
svjetskog naroda kojem mi također prinosimo i naš vlastiti krvni
izažetak.
Ova teorija je uz Krležina razmišljanja o nacionalnom zanosu bila
dugo vodiljom u našim potragama za nacionalnim identitetom, a
onda je zahvaljujući turbulentnim kretanjima u suvremenom
hrvatskom društvu potaknutom ratnim prilikama sa početka i
sredine ’90.-tih godina pala u zaborav i bila nadomještena jednom
prilično rigidnom nacionalnom teorijom krvi i tla. Odatle se
postavljalo pitanje kako su to druge nacije riješile i kako se nose sa
pitanjima nacionalnog identiteta. Tako sam ja, zahvaljujući svojim
vlastitim prilikama, bio upućen na britanski subjekt koji u pogledu
113ovog pitanja ima jednu, čini se jako zanimljivu projekciju kako u
pogledu jezika tako i u pogledu nacionalnog opredjeljivanja.
U pogledu jezika britanski subjekt smatra, sasvim drugačije od
njemačkog na primjer, kako je vrijedno pažnje da se jezik stalno
obogaćuje novim spoznajama i mnogostrukim različitim kulturnim
utjecajima. Odatle toliki jezični univerzum engleskog jezika koji je
bio otvoren prema utjecajima sa strane i to, mogli bismo reći, u
tolikoj mjeri da je došlo do zanemarivanja britanskih fundamenata.
Taj se pristup dosta razlikuje na primjer od njemačkog koji inzistira
na jezičnoj preciznosti i jasnoći pojmova kao i na kontroliranom
porijeklu jezične sintakse i semantike.
Što se tiče nacionalnog opredjeljivanja i definiranja nacionalnog
identiteta, Britanci su tu jako precizni i jako JEDNOSTAVNI: osoba je
one nacionalnosti s obzirom koji jezik govori u svojoj vlastitoj obitelji
i tom formulacijom se vodi čitava nacionalna politika Australije kao i
statistika koja ima u vidu nacionalnu strukturu australskog društva.
Iz ovog stajališta britanskog common sensa u pogledu nacionalnog
identiteta moglo bi se onda reći kako je cijeli Domovinski rat u
Hrvatskoj kao i rat u drugim sredinama na Balkanu bio čista glupost,
jer su se ljudi morali definirati prema svome imenu i prezimenu,
odnosno prema tobožnjim genetskim osobinama, a ne kulturnim
zasadima i jeziku kojim govore, a to znači i onoj dominantnoj kulturi
koja ih nacionalno definira. Tako smo na koncu dobili Hrvate koji su
se morali opredljivati kao Srbi i Srbe koji su se morali opredjejivati
kao Hrvati, da čovjek pukne od smijeha. Sva je sreća u tome, da smo
ipak uspjeli preživjeti jednu politiku koja se pokazala totalno
nedorasla suvremenom vremenu.