PROBLEMI METAFIZIKE

Zlatan Gavrilović Kovač

Ja ne mogu sada detaljno raspravljati o metafizičkim pitanjima pored toga da je o tome jako puno rečeno u posljednjim stoljećima I ja ne vjerujem da bih nešto toj diskusiji mogao pridonijeti. Konačno je I Hume izjavio da su stajališta metafizike besmislena a za tim se njegovim stajalištem poveo I Russell koji je u svojim Problemima filozofije izjavio:

“Činjenica je, čini se, da se svo naše apriorno znanje bavi entitetima koji, strogo govoreći, ne postoje, ni u mentalnom ni u fizičkom svijetu. Ti entiteti su takvi da se mogu imenovati vrstama riječi koje nisu imenice; oni su takvi entiteti kao što su kvaliteti i odnosi. Pretpostavimo, na primjer, da sam u svojoj sobi. Ja postojim i moja soba postoji; ali postoji li 'u'? Pa ipak, riječ 'u' očito ima značenje; označava odnos koji postoji između mene i moje sobe. Taj odnos je nešto, iako ne možemo reći da postoji u istom smislu u kojem postojimo ja i moja soba. Odnos 'u' je nešto o čemu možemo razmišljati i razumjeti, jer ako ga ne bismo mogli razumjeti, ne bismo mogli razumjeti rečenicu 'Ja sam u svojoj sobi'. Mnogi

filozofi, slijedeći Kanta, tvrdili su da su odnosi

djelo uma, da stvari same po sebi nemaju odnosa,

već da ih um spaja u jednom činu misli i

tako proizvodi odnose za koje smatra da ih imaju.

Međutim, čini se da je ovo gledište otvoreno za prigovore slične onima

koje smo prije iznijeli protiv Kanta. Čini se očitim da nije

misao ta koja proizvodi istinitost tvrdnje 'Ja sam u svojoj

sobi'. Može biti istina da je uholaža u mojoj sobi, čak i ako ni ja

ni uholaža niti itko drugi nije svjestan te istine; jer se ta istina

tiče samo uholaže i sobe i ne ovisi ni o čemu drugom.

Stoga se odnosi... moraju smjestiti u svijet koji nije ni mentalan ni

fizički. Ovaj svijet je od velike važnosti za filozofiju, a posebno za probleme apriornog znanja.”

Znači smislene rečenice mogu biti samo stavovi matematike I logike koji su čisto formalni stavovi bez empirijskoga sadržaja, te stavovi empirijskih znanosti provjerljivi iskustvom. O onome metafizičkom nema ovdje naprotiv ni govora Tako na primjer analitički filozofi u 20 stoljeću strogo inzistiraju na načelu verifikacije koji vjerojatno potječe od Wittgensteina. Besmislen nije samo onaj stav koji se promatranjem sadržaja stvari pokaže istinitim, koji se može verificirati. Jer njihova težnja za nadomještanjem ophodnoga jezika preciznim znanstvenim jezikom koji zadovoljuje sve zahtjeve egzaktnosti samo je tipično moderni oblik u kojem se izražava stari ideal apsolutnosti: na mjesto apsolutnoga znanja ima stupiti apsolutna egzaktnost. Međutim logički pozitivizam sebe dovodi do apsurda . Popper objašnjava: njegovo središnje načelo načelo verifikacije, radikalni zahtjev za provjerljivošću u empiriji, u iskustvu ne bi odstranjivalo samo metafizičke iskaze. Ono bi istovremeno uništilo I empirijske hipoteze a time I svekoliku prirodoznastvenu spoznaju. Zato jer večina prirodoznanstvenih stavova nije empirijski provjerljiva pa bi ih valjalo otkloniti kao prividne iskaze I metafiziku . Ni zakone prirode nije moguće logički svesti na elementarne iskustvene stavove. A načelo indukcije je problem. To načelo koje polazeći od pojedinačnoga iskustva zaključuje o općim zakonitostima te tako dopušta induktivnu potvrdu prirodoznanstvenih teorija. Već je Hume pokazao da opći stav nikada nije moguće provjeriti promatranjima. A mnogo korišteni pojam vjerojatnosti hipoteza nije sredstvo za prosudbu njihove istinitosti. Tako teorije za Poppera ne slijede jednostavno induktivno iz iskustva. One su isprva slobodni, stvaralački nacrti koji imaju samo hipotetičku valjanost te traže naknadno ispitivanje . A za to je potrebna kritička metoda metoda pokušaja I pogreške. Prema tome kriterij verifikacije ne smije se primijenjivati kao pozitivistički kriterij smisla: ne kao pravilo za razlikovanje između stavova po sebi smislenih I besmislenih nego samo kao racionalni kriterij razgraničenja, za razlikovanje između logičkomatematičkih kao I iskustvenoznanstvenih dopustivih I nedopustivih stavova. Takav racionalan kriterij razgraničenja ostavlja prostora I za smislene nefizičke , u najširem smislu metafizičke stavove, stavove koji nadilaze područje prirodne znanosti. Racionalna analiza metafizičkih pitanja je prema tome načelno moguća. A to je za Poppera prije svega problem kozmologije koji zanima sve ljude koji misle, problem razumijevanja svijeta pa I nas samih koji pripadamo tom svijetu I našega znanja . Svekolika je znanost u tom smislu kozmologija. Naime nije moguće poreći da su čisto metafizičke ideje odatle I filozofske ideje bile od najvećega značenja za povijesni razvoj kozmologije . Zato on kaže “Sigurno znanje nam je uskraćeno. Naše je znanje kritičko gonetanje, mreže hipoteza, tkanje od slutnji” (Logika istraživanja).

To je ono što smo htjeli reći povodom Kozmologije zlatnoga prstena, da ona I dalje ostaje u granicama metafizike . Također da se povodi za Ayerovim distinkcijama principa verifikacije. Objasnivši pojmove direktne I indirektne provjerljivosti Ayer formulira princip verifikacije kao princip koji od neanalitičkog doslovno smisaonoga iskaza traži da bude direktno ili indirektno provjerljiv. Što to znači? Ovako formuliran princip verifikacije po njegovom mišljenju uspješno uskraćuje smisao metafizičkim iskazima ali je još uvijek dovoljno liberalan da priznao smisao I znanstvenim teorijama iskazanim pomoću izraza koji sami ne označuju ništa opažljivo. Zato se princip verifikacije može formulirati u obliku pitanja kako su mogući smisleni iskazi koji nisu ni analitički ni empirijski , kako je moguće racionalno raspravljati o istinitosti iskaza koji nisu ni analitički ni empirijski . A to je pitanje mogućnosti da pored svijeta znanosti I zdravoga razuma postoje I neki drugi svijetovi koje istražuje metafizika.