POSJET SPLITU I ANĐELKI ŠUNDE

Nakon deset godina boravka u Adelaideu pruži mi se prilika posjetiti Hrvatsku. Zapravo trebalo se oženiti pa je onda njena obitelj predložila da jedan dio svojih troškova namiri mojim ljetovanjem u Kleku a to bijaše njihovo obiteljsko odmaralište. I ja krenem vlakom iz Zagreba prema Splitu gdje je trebalo da se susretnem sa Anđelkom koja me trebala ugostiti u Splitu na nekoliko dana. I ja još onako umoran I pospan od probdjevene noći stignem u njenu kuću na Brdima.
‘’Ajme meni kakav li si to, pa si takav zapušten hoda po cilom gradu. Nego evo ti papuče pa otiđi u banju pa operi noge, pa se malo sredi prije nego popiješ kavu.’’ I ja tako I napravim pa na koncu sjednem na stolicu u njenom malenom vrtu.
‘’A čekala sam te ciloga jutra pa sam se već I zabrinula di si više. Ma nema do ovoga Splita na cilome svitu, vidiš kako je odi lipo I pitomo a ne kao kod vas u Australiji, sama divljina I sve pusto, nigdi svita...’’ Pa me posluži kavom, sjedne preko puta mene I prekorači nogu preko noge, popravi kućnu haljinu I nastavi: ‘’Evo kuham gulaš, a ti bi moga malo obići grad pa se vrati na ručak. A ča si tako zamišljen. Ma znaš kada te gledam sve mi se čini ka da si moja Irena. Ona isto tako uzme čašu vina I knjigu pa samo čita, a to nije zdravo toliko čitati. Nego, a kako ti je ono ime, nego moj Zlatane, tila bih ti reći da je ona bila u Bosni za vrime rata pa je tamo upoznala nekoga Kanađanina, ali on nije tija imati dice jer nije zna ko mu je otac pa joj je reka: Čuj Irena ne mogu imati dice jer ne znam tko mi je otac. I dobro joj je reka, je li tako, jer je sve to stvar genetike, a ko zna ča je mogla roditi’’ I taj razgovor potraje neko vrijeme pa se ona nečega dosjeti, skoči na noge: ‘’Ajme meni zagorit će mi toć.’’ I naglo ode do kuhinje. 

Bijaše to dobar trenutak da odem iz kuće pa se ja uputim prema Marjanu, obiđem staru Varoš I svoju osnovnu školu Marjan pa onda usput odem do prve Vidilice I u restoranu naručim pivo. A bijaše neko sparno kasno jutro pa osjetih kako se moja košulja od znoja lijepi po rukama I po tijelu , kako je restoran pun mladih ljudi koji piju pivo dok je iz zvučnika dopirala pjesma sa refrenom:’’ Ja sam svitlost ti si tama, di si sada moja mala.’’ Popijem pivo pa se uputim niz stube prema Rivi I nabasam na jedan drugi restoran u koje naručim tripice. Jer već bijah ogladnio pa pomislim da bi bilo dobro sada nešto prezalogajiti.
‘’ Nego kakve su vam tripice?’’
‘’ A odi su tripice koje govore četrdeset jezika, uzvikne krupni konobar, pa svojom krpom stane mahati po stolu raznoseći mrvice I ostatke hrane. ‘’ Odi su najbolje tripice u gradu, nego, hoćete li malo parmezana’’, pa onda istom tom konobarskom krpom obriše svoja mokra usta . Jer je on I inače izgleda bio čovjek koji puno govori, koji puno voli pričati, a to ,nema sumnje, izlaže osobu stanovitome naporu.
I doista, tripice su bile perfektne. Malo sačekam, pa razmislim da bi bilo možda najbolje već sada krenuti u Klek jer nije više ništa u Splitu privlačilo moju pažnju.

Zlatan Gavrilović Kovač