Ovaj put sam zaželjela napokon vidjeti Molunat (predzadnji hrvatski poluotočić, gledano prema jugu) i želja mi se, za divno čudo, ostvarila u rekordnom roku.

Šetnjica na lijevu stranu prema otvorenom moru...

Brojni građevinski radovi ukazuju na to da ljudi s povjerenjem gledaju u budućnost...

a ja u more...

Lijevo je otočić Supetrić, a desno Veliki Školj - zaključujem nakon "konzultacija" s Google kartom... jer kako bih inače znala...

Desno... bager... radi se cesta.

Pokušaji pronalaska kafića ili restorana za popit' kavu su propali. Mission failed.

"Ništa nije otvoreno prije sezone," kaže mještanin, "ovdje vam je sve - mrtvo."

Tišina, mir, blistavo čisto more, uvala...

Uzmem komadić drveta i stanem pisati i crtati po pijesku na plaži. More mi je, vrlo brzo, pola toga - prebrisalo. :)

Odnijelo mi je i srce... i to ne samo ono utisnuto u pijesak, već i ovo, stvarno, što se smiruje skoro samo u njegovoj blizini.

"Želim redizajnirati svoj život," u mislima citiram moru. "Daj mi olovku i papir. I gumicu, veliku gumicu."

... a ono prekrije valom ostatke moga crteža i slova ostavivši mi potpuno prazno pješčano platno... kao da je jednim potezom odstranilo sve moje greške i daje mi priliku za pisanje - priče kakvu želim...

"Pazi što želiš!" kotrljaju se oblutci na susjednoj plaži. "Možda ti se ostvari."