U toliko razvikanom djelu Franje Tuđmana “Bespuća povijesne zbiljnosti” stoji:

“A to se onda samo po sebi očituje osobito zamamljivom vrstom opravdavanja ratova, kako je to na početku tridesetih godina zaključio Carl Schmitt u svojoj raspravi o shvaćanju politike. On istodobno skreće pozornost i na to, jamačno na temelju povijesnih spoznaja, da takvi ratovi nužno poprimaju naročito okrutna i bezdušna obilježja. Baš zato što takav rat dobija oblik ‘konačno zadnjeg rata čovječanstva’ u njemu se neprijatelju oduzimaju sve moralne i bilo kakve vrednote srozavajući ga na neljudsku nakazu ‘koja se mora i konačno dotući’. Ova razmatranja što ih je C. Schmitt jedan od ‘najizvornijih sadašnjih političkih teoretičara i dijalektičara’ pisao dvadesetih i na početku tridesetih godina imaju potvrdu već u naslovu moje knjige “Rat protiv rata” što sam je pisao sredinom pedesetih godina vođen unutarnjom potrebom povijesnoga, filozofsko-etičkog, pravnog i vojno-teorijskog objašnjenja izvora i smisla narodnooslobodilačkog i revolucionarnog rata naspram rata uopće.”

(F.Tuđman, navedeno djelo, str. 249)

 Pa tko je zapravo Carl Schmitt na čije se tumačenje ratova poziva Franjo Tuđman?

 Schmitt je pravnik ili bolje rečeno pravni filozof i pravni sociolog. Kao takav on najprije razvija tendencije duhovne znanosti Wilhelma Dilheya i sociologije Maxa Webera. Schmitt upotrebljava ‘neutralnost’ Mexa Webera spram socijalnog kauzaliteta:

“Malo je važno znati je li ovdje idealnost čiste pojmovnosti refleks sociološke stvarnosti ili možda socijalna stvarnost proistječe iz određenog načina mišljenja i sljedstveno iz djelovanja.”

(Politische Theologie, Munchen Leipzig, 1934, str. 58)

Zadatak sociologije ograničava se na to, da između raznih socijalnih i ideoloških obIika pronađe paralelnosti, analogije itd. Fundamenti Schmittovog ideološkog diskursa od samog početka stoje u svezi sa filozofijom života i filozofijom egzistencije, ali na jedan posve osoben način. Prije svege treba istaknuti, da Schmitt odbacuje svaku restauracionu ideologiju i u svezi sa tim u odnsou na ondašnje pomodno veličanje romantičara, on izbjegava A. Mullera.

 U svojoj raspravi “Politička romantika” on nastoji istaknuti ništetnost tog pravca. Romantika je tu samo srednja stepenica estetskog između moralizma 18. i ekonomizma 19. stoljeća (Des begriff des Politishen, Munchen-Leipzig 1934, str. 70). Ova polemika polazi od toga, da je ideološka bit romantike zastarjela i da je današnjici potrebna nova ideologija. Zato Schmitt otkriva “duhovno povijesni značaj” španjolskog ideologa prve polovine 19. stoljeća Donoza Cortesa Njegov značaj je u tome što je raskinuo sa restauracionom ideologijom, što je pojmio da više nema kraljeva i da stoga ne može biti legitimnosti u tradicionalnom smislu. Stoga valja protiv revolucionarnih sila zahtijevati diktaturu sans phrase (bez okolišavanja). Schmitt s odobravanjem navodi i Cortesov aforizam kako su vladajući slojevi “klasa koja diskutira”.

 Schmitt istovremeno razvija polemiku spram novokantovskog poimanja prava i novokantovske ideje normativnosti koja cijelu državu pretvara u mrežu praznih i formalnih odnosa i prema kojoj je država samo neka vrsta “točke odgovornosti”. Protiv novokantovstva u filozofiji prava on kaže: “Sve bitne predstave čovjekove duhovne afere su egzistencijalne, a ne normativne.”

 Novokantovstvo u filozofiji prava previđa “jednostavnu pravno-znanstvenu istinu da norme vrijede samo za normalne situacije i da je pretpostavljena normalnost situacije pozitivno-pravni sastavni dio njihovog važenja.” (“Positionen und Begriffe” Hamburg 1940., str. 24)

 U ovom se kod Schmitta sastoji kako daljnji razvoj koncepcije vlasti tako i Kritika Jelinekovog i Kelzenovog pojma “metajurističkog” pri čemu Schmitt kao problem shvaća u parvo ono što novokantovstvo ostavlja izvan pravne filozofije: naime, kakvom se silom pravo postavlja odnosno ukida. Novokantovsko odvajanje važenja ‘’smislenih tvorevina’’ od procesa njihovog socijalnoga nastanka potpuno je neodrživo, jer je njihovo važenje uvijek realno, socijalno uvjetovano važenje. Da je 2x2=4, to predstavlja istinu nezavisnu od svijesti, ali što se za neki prestup određuje 5 ili 10 godina zatvora ne zavisi od unutrašnjeg sadržaja jednog pravnog propisa, već od toga je li to odredila na ovaj ili onaj način politička instance, a njen karakter, sadržaj itd. određen je od samog početka političko-socijalnim brojnim faktorima. Ista razlika egzistira i prilikorn ukidanja važenja nekog propisa: u sektoru spoznaje treba dokazati nesaglasnast sa stvarnošću koje egzistira nezavisno od svijesti, a ovdje kao dokaz služi korektivni zakon, modificirajući propis itd. Međutim, kako novokantovci ‘važenje’ pravnih iskaza odvajaju od svake socijalnosti, oni u najboljern slučaju mogu dati imanentnu interpretacrju pravnih iskaza koji vrijede u datom trenutku, a nikada znanstveno objašnjenje njihovih sadržaja, njihovog porijekla i njihovog nestajanja.

 Već iz ovih metodoloških razloga Schmittov se interes usredotočuje na analizu izuzetnih pravnih stanja. U biti tih stanja nalazi se to da ‘’država ostaje, dok se parvo povlači’’. U pravnom smislu još uvijek postoji poredak, iako ne pravni poredak (Politischen Theologie, str. 181). U ispitivanju toga jedinstva on ide dalj  od neonaktovaca:

 

“Izuzetak je zanimljiviji od normalnog slučaja. U izuzetku snaga stvarnog života probija koru mehanizma ukočenog ponavljanja. Stoga Schmitt rezimira: “Suveren je onaj tko odlučuje o izuzetnom stanju.”

(Ibid, str. 11 i 22)

 Dakle, Schmitt razvija jednu teoriju diktature koja izvire iz njegovog nepovjerenja spram vajmarskog sistema i krize liberalne ideologije, a u svezi sa time krize parlamentarnog sistema koja je tada nastajala. Schmitt kao što nam je poznato primio je u svoj sistem cijelu antidemokratsku polemiku 19. stoljeća kako bi pokazao nepomirljivu suprotnost liberalizma i demokracije i nužno prerastanje masovne demokracije u jednu diktaturu. Odatle interes, da se ispita i sociološki analizira parlamentarni siistem. On smatra kako je socijalna homogenost pretpostavka parlamentarizma:

 “Metoda obrazovanja volje putem jednostavne konstatacije većine ima smisla i podnošljiva je, ako se može pretpostaviti supstancijalna jedinstvenost cijelog naroda.”

(Legalitat und Legitimitat , Munchen, 1932, str.31)

 Tako nešto naravno nikada nije postojalo, ali za njega ima važnost i smisao, da pokaže kako je nemoguć parlamentarizam Vajmarske republike i time dokaže neophodnost prelaska ka diktaturi vođe. Prema Schmittovom poimanju masovna demokracija razbija onu homogenu bazu bitnih jednakih interesa koji su npr. predstavljali fundament liberalnih ideja u en­gleskom parlarnentarizmu, Masovna demokracija je, dakle, prevladala tu idilu, Uticaj demokracije čisto je negativan stoga što izaziva krize.

 Današnja demokracija, kaže Schmitt, “…vodi najprije ka krizi same demokracije; jer se sa općom ljudskom jednakošću ne može rijesiti problem supstancijalne jednakosti i homogenosti koje su neophodne demokraciji. Ona dalje vodi krizi parlarentarizma koju treba dobro razlikovati od krize demokracije.”

 Pri tome, Schmitt ističe:

 “…da masovna i većinska demokracija nije u stanju realizirati nikakav državni oblik pa ni demokratsku državu (Die geistesgeschichliche Lage des heutigen Parlamentarismus, 2 Aufl.Leipzig 1926., str.71f} i usljed demokratskih masovnih partija sama demokracija se pretvara u puki privid. Odatle je jedini zadatak parlamenta sačuvati besmisleni status quo. Dakle, prema njemu parlament postaje pozornica pluralističke podjele organiziranih socijalnih sila.”

(Positioneii und Begriffe, str. 156).

 Međutim, to isto  tako znači raspadanje države. Ovo stanje raspadanja, ova parlamentarna kriza iz sebe same rađa nužnost izuzetnog stanja, diktaturu predsjednika Reicha. Uostalom, posthitlerovska Schmittova poIitička djelatnost uglavnom se usmjeravala na to pitanje, na opravdanje neophoilnosti diktature predsjednika Reiciha. Odatle se iz cijele ove polemike nalazi kao pozitivno jezgro pravne Schmittove sociologje svođenje svih političkih ii stoga pravnih i državnih odnosa na sferu prijatelj-neprijatelj. lz ove osnovne sheme odstranjena je svaka racionalnost i sa njom svaki konkretni sadržaj.

 Schmitt kaže:

 “…nikakav program, nikakav ideal ili norma, nikakva svrhovitost ne daje parvo na raspolaganje fizičkim životom drugih ljudi. Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja, sve to nema nikakav normativan, već samo egzistencijalan smisao i to u realnosti jedne situacije stvarne borbe protiv stvarnog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima i normama. Postoji li stvarni neprijatelj, onda ima smisla, ali samo političkog smisla da se u slučaju potrebe od njega fizički brani i bori protiv njega.”

(Der Begriff des politischen, str. 37)

 Iz takvih misli slijedi i bit politike

 “Političko mišljenje i politički instinct potvrđuju se teoretki i praktično u sposobnosti, da se razlikuje prijatelj od neprijatelja.”

(ibid str.38, 54)

 Upravo u ovom anagonističkom paru prijatelj-neprijatelj pretendira se na rješenje svih problema socijalnog života koje se pretenzije pokazuju krajnje efikasnima u period fasiziranja njemačke ideologije, kao metodološki, apstraktni kvaziznanstveni uvod u rasni antagonizam koji su konstruirali Hitleri i Rosenberg.

 Ovu osnovu politike i države objašnjava Schmitt destrira liberalizam i to sistematski. U ovoj tendenciji vidi on neprijateljstvo spram “snažne Njemačke”. Degradacija snažne Njemačke je u nastajanju konstitucionalizma, u putu ka parlkamentarimu. Tako se iz njegove analize krize parlamentarizma, iz koncepcije prijatelj-neprijatelj, iz kritike liberalizma i demokracije dospijeva do stave, da fašizam ne proturječi demokraciji.

 Još prije osvanja vlasti od strane Hitlera, on odušeljeno govori o talijanskom fašizmu “…kao herojskom pokušaju, da se održi provede dostojanstvo države i nacionalnog jedinstva nasuprot pluralizmu ekonomskih interesa.” (Positionen und Begrieff str.110).

 Isto tako on prije Hitlera ističe, da se “…snažniji mit nalazi u nacionalnom momentu i da u odnosu na njega socijalizam posjeduje samo inferiornu mitologiju.” (Die Geistesgeschichliche, str.88)

 Nije čudno, da je Schmitt polazeći od ovih pretpostavki postao oduševljeni Hitlerov privrženik. Tako poslije uništenja  pristalica “druge revolucije” 1934. piše članak pod naslovom “Fűhrer štiti pravo”. On tu brani najdrastičniju formu fašističke pravne proizvoljnosti I odlučno se zalaže za poimanje, da jedino Fűhrer ima parvo razlikovati prijatelja od neprijatelja”, Fűhrer shvaća ozbiljno upozorenja njemačke povijesti. To mu daje parvo i snagu, da zasnuje novu državu i novi poredak. Fűhrer štiti parvo od najgore zloupotrebe, ako on u trenutku opasnosti, pomoću svoga firerstva, kao vrhovni sudac, stvara neposredno pravo. Iz firerstva proistječe sudstvo. Tko želi razdvojiti te dvije stvari nastoji srušiti državu pomoću pravosuđa. Sadržaj i obujam jednog prestupa određuje sam Fűhrer. (Ibid. 200)

 Poslije ovog izlaganja ne iznenaduje što Schmitt za Hitlerovog doba preuzima stari motiv antidemokratske publicistike predratnog vremena, ideološku nadmoćnost Njemačke pred drugim  državama. Schmitt od tada filozofski obrazlaže Hitlerovu državu na slijedeći način:

 “U ratu se nalazi bit stvari. Iz prirode totalnog rata određuje se priroda i oblik totalne države, ali totalni rat dobiva smisao od totalnog neprijatelja.”

(Ibid. str. 236)

 Dakle Schmitt podržava Hitlerovu diktaturu i postaje njegov pravni ideolog. On se bori protiv univerzalističkih pretenzija Društva naroda i nasuprot tome zagovara primjenu Monroove doctrine na Njemačku i na njene interesne sfere i ova teorija počiva na dogmi o ‘’carstvu’’:

 “Carstva u ovom smislu predstavljaju vodeće sile čija politička ideja zrači u određenom velikom području i koja za to veliko područje načelo isključuje intervenciju sila iz stranih područja.”

(Positionene, str.303)

 Sa takvom podjelom svijeta nastalo bi prema njemu stanje, novo i više stanje internacionalnog medunarodnog prava, stanje u kojem ne bi bilo kao ranije država, nego samo “carstva”. Ono nšto iz toga proizilazi, Schmitt izlaže u članku “Teško neutralnima” gdje se izlaže koncepcija o velikom području koje predstvalja uništenje neutralnosti .

 Nakon Drugog svjetskog rata Carl Schmitt je tražio i dobio amnestiju i ne samo to: on je bio tada na putu da se uzdigne do teoretičara prava ‘američkog stoljeća’, dao je najbolju definiciju principa vanjske politike SAD – CUIUS ECONOMIA, EIUS REGIO ( čija ekonomija, njegova vlast). Ova formulacija ne predstavlja slučajno suvremenu verziju augsburskog vjerskoga mira - CUIUS REGIO, EUIS RELIGIO (čija vlast, njegova religija) i u jednoj i u drugoj formulaciji ističu se čisti odnosi vlasti kao apsolutne odredbe.