Nisu sve lutalice izgubljene

Amerikanci hodaju utabanom stazom. Naši su ciljevi uglavnom materijalni i uočavamo najbrži put koji vodi do njihova ostvarenja. Obrazovni nas sustav usmjerava na putovanje sastavljeno od mnogih koraka. Pravila ko­ jih se trebamo pridržavati su jasna; uključuju poslušnost prema autoritetu, težak rad i suradnju. Izvorna misao se cijeni u okviru granica hijerarhijskih ustrojstava u koji­ ma smo se obrazovali. Uče nas da radimo ono što nam se kaže, a kada prođe neko vrijeme, tada i mi smijemo izdavati  naređenja.

Definiraju nas mnoge stvari, a medu njima je obrazo­ vanje najbliskije povezano s uspjehom. Zato nije ni čudno što nas u djetinjstvu svi potiču da dobro učimo i što svaki završetak određenog stupnja školovanja shvaćamo kao prijeko potreban korak prema udobnom životu. U tome se procesu krije obećanje: pridržavaj se uputa, udovoljavaj drugima, pokoravaj  se pravilima i bit ćeš sretan.

Razgovarao sam s velikim brojem ljudi, osobito muš­ karaca, koji su u srednjoj dobi stekli dojam da sustav nije održao svoj dio pogodbe. Najčešće imaju siguran posao, vlastitu kuću, prijeko potrebnu suprugu i prosječno 2,2 djeteta, a ipak se osjećaju izgubljenima. Većina onoga čemu su težili sada im se čini kao teret. Zaokupljeni su onime što su možda propustili.

U pravocrtnom životu usmjerenom na ostvarenje cilje­ va često se zanemaruje seks. U kulturi opsjednutoj seksom gotovo svi imaju osjećaj da nisu dobili svoj dio kolača. To je osobito važno muškarcima koji su odgojeni da se natječu za privlačne žene i čije je ja čvrsto povezano s osje­ ćajem seksualne sposobnosti. Kako bismo inače objasnili tradicionalnu krizu identiteta koja zahvaća muškarce određenih godina, kad se upuštaju u vanbračne odnose i kupuju sportske automobile? Često mi pričaju o ado­ lescenciji punoj prepreka, ranom braku, nezadovoljava­ jućem poslu i čežnji za uzbuđenjima.

Tijekom 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća pobuna mla­ dih ljudi imala je oblik  »povlačenja  iz  svijeta«. Razočarani svijetom kakvoga je stvorila žudnja njihovih roditelja za materijalizmom, ispunjeni osjećajem otuđenja zbog ozlog­ lašenog rata u Vijetnamu, mnogi su mladi ljudi jednos­ tavno odbijali krenuti tradicionalnim putem do uspjeha. Stariji se naraštaj plašio te »kontrakulture« i mrzio ju je, jer su mladi slušali glazbu koju stariji nisu mogli razumjeti; uzimali su drogu, što su stariji osuđivali i imali su ležeran odnos prema seksu, što su stariji smatrali oskvrnućem, ali su im istodobno i zavidjeli na tome.

Činjenica što se većina tih mladih pobunjenika u kas­ nijoj dobi pretvorila u profesionalne službenike prilično slične  svojim roditeljima, ne umanjuje  ono što su naučili u toj ugodnoj međuigri, kao ni ono čemu su naučili nas. Stephen Vincent Benet je to izrazio ovako: »Novac je tmu­ ran, a mudrost lukava, no mladost je cvjetni prah koji se uzdiže  do  nebesa  i  ne  postavlja  pitanja«.

Čak i danas postoji šačica pustolovnih mladih ljudi, spremnih iskočiti iz sustava obrazovanja kako bi vidjeli malo svijeta, pridružiti se vojsci ili Mirovnim snagama ili u svijetu učiti ono što ne bi mogli naučiti u učionici. U kasnijem su životu promjena karijere, bračne nezgode i duhovna istraživanja oblici »pustolovnih lutanja«; naiz­ gled je riječ o odstupanjima od uobičajenog, ali ljudi na taj način jednostavno izražavaju hrabrost da preuzmu rizik u borbi za osvajanjem sreće i životnog smisla.

U 60-tim godinama ta se potraga ponekad nazivala

»pokušajem pronalaženja samoga sebe«. (Jedan je cinič­ ni roditelj izjavio da je njegovo dijete tijekom osobito du­ gotrajnog traženja imalo vremena pronaći i nekoliko lju­ di.) Iako se čini da je ravni put najkraća udaljenost između dviju točaka, život se suprotstavlja geometriji. Često nas definiraju igre i odstupanja od ravnog puta; moramo se osloniti na slučajnost, nadu, intuiciju i biti otvoreni izne­ nađenjima.