NEPTUN

Zlatan Gavrilović Kovač

UNUTRAŠNJOST NEPTUNA

Četiri glavna planeta često se nazivaju "plinskim divovima", ali to je

strogo istinito samo za Jupiter i Saturn: Uran i Neptun je

bolje nazvati "ledeni divovi", budući da njihova ukupna masa vodika i

helija nije veća od otprilike dvije Zemljine mase, za razliku od 300

Zemljinih masa Jupitera. Unutrašnjost Urana i Neptuna je gdje

dominira 'led”, prvenstveno voda: glavna razlika između

ta dva je u tome što Neptun ima izražen unutarnji izvor topline, koji

Uran nema. Čini se da Neptun ima jezgru sastavljenu od željeza,

nikla i silikata, na temperaturi od najmanje 5000 C; smatra se da je masa jezgre oko 1,2 puta veća od Zemlje, a

tlak je vrlo velik. Jezgra može, ali i ne mora imati dobro definirane

granice, ali vjerojatno se proteže na oko petinu

radijusa planeta. Okružuje je tekući plašt, bogat vodom,

metanom, amonijakom i drugim vrstama leda; ukupna masa plašta je

između 10 i 15 puta veća od Zemljine, a temperatura je

visoka, tako da se plašt ponekad naziva 'vodeno-amonijačnim

oceanom'. Također je sugerirano da duboko u Neptunu, 7000 do 8000 km ispod površine, ogroman tlak uzrokuje raspad metana u kristale dijamanta, ali sve je to spekulacija i moramo priznati da je naše znanje o unutrašnjosti Neptuna vrlo ograničeno.

NEPTUNOVI PRSTENOVI

Neptun ima nejasan sustav prstenova. Indikacije materijala za prstenove

dobivene su u vrijeme prije Voyagera metodom okultacije,

koja se koristila za otkrivanje prstenova Urana: na primjer,

24. svibnja 1981. promatrači iz Arizone promatrali su blisko

približavanje Neptuna zvijezdi i otkrili da je došlo do vrlo

kratkog pada sjaja zvijezde. Druga slična opažanja dovela su do

sugestije da bi mogli postojati nepotpuni prstenovi, odnosno

'lukovi prstenova', iako nitko nije bio sasvim siguran kako ili zašto bi se takvi lukovi

trebali razviti. Misterij je riješen opažanjima s

Voyagera 2. Postoje potpuni prstenovi, ali glavni prsten je 'grudasti'.

Prstenovi su nazvani po

astronomima uključenima u otkriće Neptuna .

Vanjski Adamsov prsten je najizraženiji i sadrži

tri 'grude' koje su dovele do ideje o lukovima prstenova: te 'grude'

su nazvane Liberté, Egalité i Fraternité, iz razloga koji

su, u najboljem slučaju, nejasni. 'Grude' nisu ravnomjerno raspoređene, već

su grupirane zajedno na otprilike jednoj desetini opsega prstena: njihove duljine kreću se od 5000 do 10 000 km. Mogu biti posljedica

učinka malog satelita Galatea, koji kruži vrlo blizu

prstenova. Također je sugerirano da bi uzrok mogli biti mali

sateliti ugrađeni u Adamsov prsten, ali do sada nisu

viđeni; možda postoje, a možda i ne postoje. Tijekom prolaska Voyagera 2,

Adamsov prsten je prekrio zvijezdu druge magnitude Nunki (Sigma

Sagittarii) i dokazao da ima jezgru širine samo 17 km; materijal prstena

je crvenkast, s vrlo niskim albedom. Arago prsten je taman.

i uzak. Le Verrierov prsten je uzak i rijedak; nije daleko

od orbite malog satelita Despina, ali ne pokazuje lukove.

Visoravan je difuzni pojas materijala koji sadrži visok postotak

vrlo malih čestica. Unutarnji Galleov prsten je mnogo širi od

Adamsovog ili Le Verrierovog prstena: moguće je da se 'prašina' proteže

gotovo do vrhova oblaka. Za razliku od Uranovih prstenova, Neptunovi

prstenovi su svjetliji u prednjem raspršenom svjetlu nego u stražnjem raspršenom svjetlu,

tako da sadrže veći udio vrlo malih čestica

nego mnogo uži Uranovi prstenovi. Čak ni iz Voyagera,

Neptunove prstenove nije bilo lako identificirati: crnji su od

čađe! Moguće su mladi, nastali od ostataka malih

satelita.

MAGNETSKO POLJE

Pretpostavljalo se da Neptun mora imati magnetsko polje. Kako se

Voyager 2 približavao, detektirane su radio emisije, ali je došlo do kašnjenja prije nego što je Voyager prošao kroz udarni val pramca (tj. područje gdje se solarni vjetar zagrijava i skreće interakcijom s Neptunovom magnetosferom). Udarni val pramca je

konačno zabilježen na 879 000 km od planeta. Samo magnetsko polje

bilo je slabije od polja ostalih divova; jakost polja na

površini je 1,2 G na južnoj hemisferi, ali samo 0,06 G na

sjevernoj. Pravo iznenađenje bilo je da je nagib

magnetske osi u odnosu na os rotacije 47, tako da u tom

pogledu Neptun nije drugačiji od Urana; štoviše, magnetska os

ne prolazi kroz središte globusa, već je pomaknuta za

10 000 km ili 0,4 Neptunova radijusa. To ukazuje na to da dinamo

električne struje moraju biti bliže površini nego središtu

globusa. Magnetosfera je opisana kao relativno

'prazna': dramatično se okreće kako se planet okreće, a uključeni su i

sateliti. Aurore su pronađene, ali umjesto da budu

blizu rotacijskih polova, bile su bliže ekvatoru jer

su rotacijski i magnetski polovi toliko udaljeni. U to vrijeme,

naravno, sjeverna hemisfera doživljava svoju dugu

zimu. Neptunske aurore su znatno slabije od onih

drugih divova.

Mi malo znamo o Neptunu I općenito o planetama našega solarnoga sistema koje imaju prstenove I pored svih eksperimentalnih istraživanja . Ali je jedno sigurno a to je da možemo pretpostaviti induciranje električne energije na površinama ovih planeta zahvaljujući prstenima oko jezgre koja ima magnetske osobine