NEKI SPOROVI OKO  KONSTANTINOVIĆEVE KNJIGE ‘’FILOZOFIJA PALANKE’’

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

U Sarajevu se godine 1989 održala konferencija povodom dvadesetogodišnjice objavljivanja  ‘’Filozofije palanke’’ Radomira Konstantinovića. Nema nikakove sumnje da je riječ o jednom značajnom djelu koje tretira naše balkanske duhovnoduševne dispozicije i kakve one reperkusije mogu imati na oblikovanje nacionalnih politika posebno u vremenu narastanja konzervativizma i tradicionalizma što je  bila karakteristika vremena kraja 80 i početka 90 godina dakle neposredno pred najnoviju  balkansku  kalvariju bratoubilačkoga rata. I pored mnogih i ja sam bio pozvan kao sudionik na tu konferenciju i dao sam jedno svoje viđenje te knjige i njenoga suvremenoga značenja . Mnogi su govorili o ‘’smrti Jugoslavije’’ kao što je to na primjer bio Babić Goran pa su onda govorili o nužnosti ne reforme nego revolucioniranja naše jugoslavenske Partije kao što je to govorio Prvoslav Ralić držaći da palanački duh sve vraća unatrag i stoga je zaustavljena istorija , da nas je demokracija i civilizacija mimoišla i da treba kritički razobličiti našu istoriju . A sam je autor ‘’Filozofije palanke’’ Radomir Konstantivić  napomenuo da  duh anti duh palanke  nije nikakva crna  privilegija drugih , on je trajno iskustvo svakoga od nas  dodavši da uvijek ima nečega tragičnoga u žrtvama ovoga duha , čak i u onima koji su  koji su najsvirepiji, koji su  najdublje zagazili u varvarizam  : ‘’Mislim  da i nacionalisti , onima kojima dugujemo tolika naša zla i koji nam svima sada rade o glavi  a glave nam igraju  to da znate, da su dakle  i ti nacionalisti  negdje na dnu bića...mislim da su i oni u ovom smislu tragični , jer što pamti dubinski njihova nacija  ako ne ideal  beskonfliktnosti , ideal jedinstva  bez suprotnosti’’ Konstantinović je onda  ocrtavajući  sljepilo takvoga svijeta, njegove zamućene poglede i opakost  parabolično izgovorio ‘’Svakog jutra  sa strahom gledam svoje  oči u ogledalu’’.

 

Pa  meni iskreno rečeno tada nije bilo sasvim jasno što se hoće reći time  ‘’da  nam danas glave igraju’’ a  nije mi danas sasvim jasno imajući  baš Konstantinovića kao primjer jer je on za vrijeme rata isto tako prolazio kao i  u  vrijeme trajanja  jugoslavenskoga režima pa mu je tako bilo dobro  i u socijalizmu kao što mu je bilo dobro i  u kapitalizmu ako  ne i bolje.   Za vrijeme rata  1992 godina pet dana nakon  početka opsade Sarajeva osnovao je  Beogradski krug  nezavisnih intelektualaca  koji su se protivili ratu. Tada je definirao Drugu Srbiju  kao onu Srbiju koja se ne miri sa zločinom. Godine 1994  u vrijeme zamaha povijesnoga revizionizma osnovao je  Društvo za istinu  o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj  borbi u Jugoslaviji od 1941-45 koje danas postoji pod imenom  Savez antifašista Srbije . Godine 2003 primljen je  u Akademiju nauka Bosne i Hercegovine a preminuo je u Beogradu 2011 godine u priličnim godinama . Znači ne bi se moglo reći da je  bio onemogućavan, da je bio spriječen , da su se protiv njega vodile neviđene kampanje . Sasvim suprotno, bio je to jedan komotan život u usporedbi sa stradanjima mnogih u tome ratu na tim prostorima.

 

 

Pa ja sam otpočeo svoju diskusiju navođenjem nekih teza koje su iznijete u Filozofiji palanke, suprotstavljajući racionalizmu Konstantinovića ‘’Logiku srca’’ koju imamo i kod Pascala da bih diskusiju zaključio sumornim predviđanima bratoubilačkoga rata jer država nije riješila neke fundamentalne državne probleme kao što je to inflacija, zaokret prema liberalnoj politici, odustanje od socijalizma i prihvaćanje kapitalističkih modela. Dakle u tome velikome  prilogu svega se moglo naći a sada bih malo pojasnio što sam zapravo  time htio reći.

 

Centralni je problem  Filozofije palanke  dijagnoza  da je iracionalistička i intuicionistička  srpska filozofija koja je tražila  svečovečansku, kosmičku ljubav  konačno rješenje  ekumenske zagonetke  završila tridesetih godina u suprotstavljanju  duha patrijalhalne civilizacije evropskom  racionalističkom duhu. I ja osobno mislim da je sa ovim stavom učinjena jedna golema nepravda srpskoj teološkoj misli  posebno ukoliko imamo na umu i takve pravoslavne mislioce kao što je Nikolaj Velimirović koji je baš tih tridesetih  godina razmatrao razloge i uzroke općega svjetskoga potonuća pred ratnu kalvariju Drugoga svjetskoga rata : Ovaj duh je okrenut protiv istorije , svemu tuđinskome i  duh je protivljenja istoriji , Ono što je nužno za Evropu  nije nužno za ovaj duh , evropska sudbina koja je sudbina racionalizma  i tehnicizma  ne mora da bude srpska  ili općebalkanska sudbina, Iracionalizam  jeste oruđe  protiv evropsko  odnosno protiv svetsko, On je funkcija kritike  Evrope kao svijeta racionalizma, duh   koji osporava taj racionalizam  i tehnicizam  i istoriju koja se oplodila u samom humanizmu , Duh naroda  u svome pozivanju na stvaranje  moderne srpske kulture na  osnovama patrijalhalne civilizacije ovdje se ističe protiv same istorije, Kultura balkanska je primitivno tradicionalistička što znači da nije  racionalistička  i tehnicistička i da samim tim njena budućnost  ni u kom slučaju ne mora da bude evropska, Racionalizam  na Balkanu nisu bili i nikada neće ni biti,Iracionalizam i intuicionizam   nalaze svoju  zajedničku točku  u protivevropejstvu  pozivanjem na  svečovečanski duh buduće srpske kulture. Stoga je duh naroda izraz agonije  pa ne može biti drugo  nego strah od pojave duha kao svetskoga duha, strah duha od duha  ( Filozofija palanke  str. 348-366)

 

Pa meni se i danas čini da je ovdje riječ o jednom zagovaranju racionalizma kao evropske činjenice mada je problem što zapravo ta Evropa znači i danas  pa se ja tako slažem sa Krležom koji je pisao svojevremeno  da  je šest stoljeća kapitalističkoga razvoja Evrope dugi historijski period jedne civilizacije kojoj su faktori   sile i dividenda bili i ostali jedini istinski principi . I za samoga Krležu Evropa je bila i ostala  jedan beskrupulozan mehanizam  banki, vojski i crkve  kao onih političkih snaga  koji mogu svakoga trenutka  da svedu sva ljudska prava, sav humanizam sav duh  do pojma apsolutne ništice. I u ovome stavu se slažu i Krleža i Velimirović  samo što je malo drugačije izraženo pa je tako Velimirović zapisao u svojoj  knjizi koja je  nastala 1927 godine ( a štampana 1931) ‘’ Rat i Biblija’’ da je svjetski rat prouzokovan  bogoodstupništvom , ohološću i bezakonjima kršćanskih naroda u Evropi. Pa to je otprilike  slična teza.

I ja sam onda toj racionalističkoj paradigmi koju zagovara Konstantinović suprotstavio  onu Pascala koji stoji na tome polazištu da se apstrakcijama racionalističkih sistema suprotstave konkretne forme života. Znači ja sam ostao ovdje ne zapadnome mišljenju , nisam krenuo dalje od toga prema na primjer Dostojevskom ili  cijeloj ruskoj filozofiji od Solovjeva do Berđajeva ili  Epštajna. Za Pascala je pitanje  smisla i spasa čovjekovoga života od centralnoga značenja . Izbavljenje nije   ni u prirodnoj znanosti  niti je njegova sudbina određena  objektivom moći normi  već je ta  sudbina određena  u duši samoga čovjeka. Pascalov pesimizam i obrat ka vjeri  rezultat je jednoga misaonoga uvida da nema nikakvoga prirodnoga morala, nikakvoga racionalnoga uvida u svejtskopovijesno zbivanje , nikakvoga ubjedljivoga dokaza Boga Ali postoji potreba za tim , grozničavo traganje za smislom. Činjenica smrti  čini tu dilemu neizbježnom . Dakle ovdje je izražen jedan stav da se u svim tim pitanjima mora apelirati na  vanintelektualne pogonske snage. Zato je Pascalov Bog  Bog izbavljenja duše Bog koga osjećamo srcem  a ne u razumu.  Stoga je on Bog kršćanske milosti. Ukidanje proturječnosti   čovjekovoga života  u Kristovoj milosti  pravi je smisao religije . Dakle ‘’srce’’ ovdje nije  ništa drugo već nosilac želje za smislom našega života. Ove je teze posebno razmatrala pravoslavna teologija  a nalaze  se i kod Velimirovića u njegovome djelu Rat i Biblija gdje se u formi dijaloga iznose  viđenja autora, pred ratnu kataklizmu Drugoga svjetskoga rata, o ratu uopće, o njegovim uzrocima, o njegovim posljedicama svagda imajući na umu Bibliski koncept kojega se Velimirović čvrsto drži . Postojao je 60 tih godina i rad Edvarda Kardelja sličnoga naslova Rat i Socijalizam ali  on nema nikakove veze sa Velimirovićem jer je kod Kardelja  bit borbe za mir  sektor borbe za socijalizam: ‘’ Sopcijalizam prihvaća samo one obrambene , revolucionarne i narodnooslobodilačke ratove  koje nameću snage reakcije i imperijalizma odnosno  neophodna borba protiv njih’’ i onda uzimajući kineski slučaj govori o’’ miroljubivoj koegzistenciji’’.

Velimirovićev koncept se značajno razlikuje od ovoga  Kardeljevoga. Ali se razlikuje i od katoličke bellum iustum teorije koja je ostala više na teoriji države i prava dok je Velimirovićevo mišljenje subjektivno i prožeto dubokim osobnim osjećajima. Jer je kod bellum iustum teorije De Vitorie i Franje Suareza rat moguć  jer principijeli pacifizam ignorira  opće dobro čovječanstva . Zamislive zloče rata  ne mogu ipak biti tako teške    kao najviše dobro politike , naime pravni poredak mira. Takav je poredak  nužno bilo braniti  bilo silom uspostaviti. Velimirović ima sasvim drugačije objekcije.

 

Ta je knjiga Velimirovića Rat i Biblija nastala na temelju rasprava koju su vodili sudionici konferencije  u Vilijamstaunu 1927 godine  o mogućnostima mira među ljudima  i on je tu knjigu posvetio  svojim prijateljima sa kojima je raspravljao tu tematiku . To je jedna rasprava koja ima  u vidu nadolazeću  ratnu kataklizmu Drugoga svjetskoga rata  pa se postavljaju pitanja o uzrocima toga rata , kakva je njegova priroda, kakve su šanske mira među ljudima. I on tu istina govori o Evropi kritički , govori o tome evropskome duhu i američkome također  ali postavlja neka ograničenja : Velimirović smatra da Makijavelijevoj i Ničeovoj doktrini rata može suprotstaviti  Biblijski koncept  s obzirom na činjenicu ondašnjega vremena da se svi zaklinju u mir , da svi faktori govore o miru a da mira nigdje nema. ‘’ O miru se danas toliko govori  ne  zato što postoji mir  nego zato što je mir u opasnosti’’ ( str. 6) i on iznosi svoj nauk da će ‘’užasi  razorenja u budućem ratu  prevazići  sve užase ratne  iz prošlih vremena’’ i da će se ‘’budući rat  odlikovati odsustvom  ideja i odsustvom milosti i junaštva ( 8). Postoji jedan zakon grijeha koji je uzrok rata kao kod Kaina i Abela, rat čovjeka protiv čovjeka posljedica je rata čovjeka protiv Boga, rat roditelja  protiv Boga produžuju djeca ratom jedan protiv drugoga ( 10). Pa onda govori o prirodi toga rata, da oni koji ratuju  za pljačku mogu u početku da uspijevaju, da pljačkaši i nasilnici  uspijevaju ne zbog  svoje moći nego zbog grešnosti naroda na kojega udaraju , da pripadnici  božji poražavaju neprijatelja  kada vojuju za odbranu napadnutih i nemoćnih ( 12)  da preljuba i nemoral  donose nesreću u ratu  (13) da ni jedan narod ne može griješiti protiv zakona božjeg i živjeti u miru , da Gospod nad vojskama mrzi pljačkaše  u ratu, da  pljačka sprečava uspjeh vojske (16) da su uzroci rata u rukama ljudi a posljedice u rukama Boga (17) da zbog dobra dobrih stariješina  gospod daruje  mir i blagostanje  jednom narodu , da sa narodima u ratu  biva isto kao i sa pojedincima u miru  to jest da ortakluk  sa zlim donosi svima ortacima zlo ( 23)da bogatsvo ne pomaže, da oružje ne pomaže, da je sa nepravednom stranom strah  a sa pravednom hrabrost (29) da o ratu ne odlučuje Broj  nego Bog’’

 

 

Naravo ima  mnogo teza izraženih u ovoj knjizi i navoda iz Biblije i iz staroga i novoga zavjeta ali svima njima je  zajednička jedna istina o ratu i ratnim stradanjima ljudi . I sada se postavlja pitanje   po čemu je ova srpska filozofija iracionalistička  i po čemu  je ona , navodno , rješavajući ekumensku zagonetku  zavrsila, tridesetih godina, u suprotstavljanju duha patrijalhalne  civilizacije evropskom racionalističkome duhu. Hoće li mi netko reći da  su evropski Makijaveli i Niče na koje se odnosi Velimirovićeva knjiga  duh same povijesti, duh racionalizma  i svjetsko riješenje ekumenske zagonetke . Kada banalnost stane da mašta! I ja se danas pitam koliko je ta naša jugoslavenska kultura bila opterećena banalnostima samoupravoga socijalizma da su skoro svi u toj  jugoslavenskoj kulturi  bili zapravo jedan titoistički banditizam koji je vedrio i oblačio cijelom državom da bi danas nekoliko decenija kasnije opraštali se od nje spašavajući ono malo što se spasiti može.