MOJI SUSRETI SA SMRĆU

dr Zlatan Gavrilović Kovač

Za vrijeme Domovinskoga rata u Zagrebu je sve bilo u znaku totalne destrukcije I smrti. Ja sam se klonio direktnog susreta sa smrću, izbjegavao sam situacije u kojima bih mogao I sam postati žrtva ili pak situacije u kojima su drugi bili žrtve. Koliko je to bilo moguće. I općenito taj jedan duh beznađa I besmisla pokrivao je mnoge od nas koji nikako nisu pristajali na novu stvarnost Hrvatskoga društva. Jedne noći ostao sam duže u bolnici Vrapče u kojoj sam radio I baš sam se spremao pospremiti crteže svojih pacijenata I na koncu odlučih krenuti prema ženinom stanu u Ostrovičkoj ulici na Trešnjevci. I krenuo sam pješke Ilicom od Črnomerca prema Gradu pa sam onda mislio tramvajem doći do Trešnjevke. I ja sam tako hodao sa lijeve strane I naiđem na jednu kuću sa visokom, teškom ogradom koja je I u noći ,osvijetljena gradskim lampama , bila tamnozelene boje. Ništa na toj ogradi nije bilo čudnoga osim jednoga detalja na samome dnu te ograde neposredno poviše kamene baze na kojoj je ograda bila učvršćena- a to su bile neke tkanine koje su nemarno bile nabacane između štangi ograde. I ja priđem bliže I malo pogledam I vidjeh da to nije obična tkanina nego dječja donja robica, nešto kao bijele dječje majice malo potamjele od prašine I nečistoče. I ja uzmem te majice pa prvo pomirišem jednu koja je bila nataknuta sa lijeve strane I činilo mi se tada da ima miris dječjega znoja. Pa onda pomirišem drugu majicu I sa iznenađenjem primjetim da ona miriše na formalin. A taj miris formalina mi je bio poznat od vremena smrti moje majke kad smo iz VMA u Beogradu dobili neku majčinu robu koju je ona donijela sa sobom u bolnicu. I ja onda shvatim da je tu dječju robicu na tu tamnozelenu ogradu ostavila neka majka koja je izgubila dijete pa onda nakon toga poludila. Ali je istina da sam I ja tada poludio kada sam shvatio da se događaju stvari koje ja nikako nisam htio. I ja uzmem sa sobom tu robicu pa odem do Američke Ambasade na Zrinjevcu pa je stavim na vrata te Ambasade ali alarm upozori obližnje policajce da interveniraju, pozovu me da se vratim I da uzmem tu robicu. Htio sam reći tim gestom da je ta Ambasada direktno odgovorna za našu beznadežnu situaciju , krvoproliće I smrti nevinih ljudi I djece. I ja ponovo pokupim tu robicu pa krenem natrag u bolnicu Vrapče I nakon dugoga pješačenja dođoh do bolnice, odložim tu odječu na bolnički krevet koji je stajao u hodniku pred portirnicom I krenem prema svojoj sobi u Centru za rehabilitaciju pa onda zaspem. Ali me ujutro probude, tobože da me ravnatelj Matijaca treba. I ja odem do uprave bolnice pa se posvađam sa svima njima I podrignem liječnici sa forenzike koja je posebno došla osmotriti moj slučaj. Da čovjek pukne od smijeha!