MJESEC

Zlatan Gavrilović Kovač

Ja ne mislim sada puno govoriti o Mjesecu jer je dosta toga oko njega već jako dobro poznato. Samo ću nakratko spomenuti njegovu strukturu sa posebnim obzirom na magnetsko polje koje je kod Mjeseca slabo, postoje na Mjesecu magnetske regije ali je to sasvim dovoljno da se konstruira prsten oko Mjeseca koji bi omogućio induciranje elekrične energije na njegovoj površini.

Mjesec je službeno rangiran kao Zemljin satelit.

U odnosu na svoj primarni satelit, međutim, izuzetno je velik i masivan, te bi možda bilo prikladnije sustav Zemlja-Mjesec smatrati dvostrukim planetom.

PODRIJETLO MJESECA

Mnoge su teorije iznesene kako bi se objasnilo podrijetlo

Mjeseca. Privlačna teorija G. H. Darwina iz

1881. - da se proto-Zemlja rotirala tako brzo da je odbacila

veliki komad materijala, koji je postao Mjesec -

matematički je neodrživa. H. C. Urey je predložio da je

Mjesec nastao iz solarne maglice na isti način kao

Zemlja i da je kasnije postao gravitacijski povezan, ali to bi

zahtijevalo niz vrlo posebnih okolnosti i ne

uključuje u sebe nižu gustoću Mjeseca u usporedbi sa

Zemljom. Zatim su 1974. godine u Americi W. Hartmann i D. R. Davis iznijeli potpuno drugačiju ideju.

To uključuje sudar između Zemlje i velikog tijela koje je udarilo,

usporedivog po veličini s Marsom, prije otprilike 4000 milijuna

godina. Prema ovoj teoriji, jezgre Zemlje

i tijela koje je udarilo su se spojile, a ebris plašta izbačen tijekom

sudara nakupio se i formirao Mjesec. Ova slika možda nije točna, ali barem se čini uvjerljivijom od bilo koje druge teorije. (Urey je jednom zajedljivo komentirao

da je, budući da se sve teorije o podrijetlu Mjeseca čine malo vjerojatnima,

znanost dokazala da Mjesec ne postoji!)

Vidjet ćemo kasnije kako Kant razmatra nastajanje I porijeklo Mjeseca.

Legende o Mjesecu i štovanje Mjeseca

Svaka zemlja ima svoje legende o Mjesecu -- a tko nije

čuo za Čovjeka na Mjesecu? Prema njemačkoj priči,

Starac je bio seljanin uhvaćen u krađi kupusa i

stavljen je na Mjesec kao upozorenje drugima; bio je i

lopov u polinezijskoj predaji. Žabe i krastače su također pronašle

svoj put tamo, a priče o zecu na Mjesecu su

široko rasprostranjene. Iz Kine dolazi divna priča. Krdo

slonova imalo je naviku piti vodu na Mjesečevom jezeru,

i zgazili mnoge lokalne zečeve. Glavni zečevi su tada imali izvrsnu ideju; rekli su slonovima

da uznemirujući vodu ljute Božicu Mjesec, uništavajući njezin odraz. Slonovi su se složili

da je to vrlo nerazumno i brzo su otišli.

Za stanovnike Vana u Turskoj, Mjesec je bio mladi

neženja koji je bio zaručen za Sunce. Izvorno je Mjesec

sjao danju, a Sunce noću, ali

Sunce, budući da je ženskog spola, bojalo se mraka -- i tako su

zamijenili mjesta. U mnogim mitologijama Sunce je žensko,

a Mjesec muško, iako to nije uvijek slučaj.

Na primjer, na Grenlandu se kaže da su Sunce i Mjesec

bili brat i sestra, Anninga i Malina. Kad je Malina

umazala bratovo lice čađom, pobjegla je kako bi izbjegla njegov

bijes; dosegnuvši nebo, postala je Sunce. Anninga

je slijedio i postao Mjesec, ali ne može letjeti jednako

visoko, pa leti oko Sunca nadajući se da će je iznenaditi.

Kad se umori u vrijeme Prve lunarne četvrti,

napušta svoju kuću na saonicama koje vuku četiri psa i lovi

tuljane dok ne bude spreman nastaviti potjeru.

Postojalo je mnogo bogova Mjeseca, poput Artemide (Grčka), Diane (Rim), Izide (Egipat) i Tsuki-yomi-no-kami (Japan). Štovanje Mjeseca nastavilo se do iznenađujuće kasne faze, barem u Britaniji; iz Ispovijedi Ecgberta, nadbiskupa Yorka, u 8. stoljeću čini se da se i dalje odavalo počast Mjesecu kao i Suncu.

Velik dio našeg znanja o unutrašnjosti Mjeseca dolazi

iz seizmičkih istraživanja -- zapravo, mjesečevih potresa -- baš

kao što ovisimo o potresima za informacije o

unutrašnjosti našeg vlastitog svijeta. Naravno, mjesečevi potresi

su vrlo blagi prema zemaljskim standardima i nikada ne prelaze

vrijednost od 3 na Richterovoj ljestvici, a postoje dvije

glavne vrste. Većina potječe iz zone 800--1000 km

ispod površine i dovoljno su česti; postoji

definitivna korelacija između učestalosti mjesečevih potresa i

mjesečevog perigeja. Plitki mjesečevi potresi, na dubinama od 50--

200 km, također se javljaju, iako su mnogo rjeđi.

Vrijedi napomenuti da se čini da su epicentri mjesečevih potresa

u potpunosti oko periferija regularnih

mora.

Također je bilo i potresa Mjeseca uzrokovanih ljudskim djelovanjem, uzrokovanih

udarima odbačenih lunarnih modula. Oni pokazuju da

su vanjski kilometri Mjeseca sastavljeni od napuknute

i razbijene stijene, tako da signali mogu odjekivati amo-tamo; čak se

govorilo da je nakon udara Apollo modula

Mjesec 'zvonio kao zvono'!

Ispod kore dolazi plašt, čija se struktura čini relativno ujednačenom. Meteorit od 1 tone

koji je udario u Mjesec u srpnju 1972. pokazao je, prema svojim seizmičkim

učincima, da postoji područje 1000--1200 km ispod

površine gdje su stijene dovoljno vruće da se rastale

(Apollo mjerenja su opovrgnula raniju teoriju da

Mjesečeva kugla može biti hladna i čvrsta cijelom

tlocrtom). Konačno, moguće je da postoji metalna jezgra, iako

njezino postojanje nije definitivno dokazano i ne može

imati puno veći promjer od 1000 km. Rezultati

misije Lunar Prospector iz 1998./9. doveli su do

procjene jezgre bogate željezom promjera između 440 i 900 km. Mjesečeva jezgra je svakako mnogo manja

od Zemljine, i relativno i apsolutno.

Značajno je da sada ne postoji ukupno magnetsko polje,

iako preostali magnetizam nekih stijena ukazuje

da je između 3,6 i 3,9 tisuća milijuna godina postojalo određeno

polje -- što nije bilo vidljivo ni prije ni

nakon tog razdoblja. Međutim, postoje lokalno magnetizirana područja, posebno neobična Reiner Gamma, 'vrtlog' na bližoj strani, i krater Van de Graaff na suprotnoj strani.

Sve stijene donesene na analizu su magmatske, odnosno breče nastale udarnim procesima; misije Apollo su otkrile 2196 uzoraka, ukupne težine 381,69 kg,

sada podijeljenih u 35 600 uzoraka. Najmlađi bazalt (br. 12022) star je 3,08 tisuća milijuna godina, dok najstariji (br. 10003) datira od prije 3,85 tisuća milijuna godina. Nije bilo sedimentnih ili metamorfnih stijena. Poznato 'narančasto tlo', koje su pronašli astronauti Apolla 17 i za koje se isprva mislilo da ukazuje na nedavni vulkanizam,

ispostavilo se da su to male staklaste narančaste kuglice, raspršene prije otprilike 3,7 tisuća milijuna godina u eruptivnim fontanama bazaltne magme.

U lavama su dominantni bazalti. Sadrže

više titana od zemaljskih lava; preko 10% u

uzorcima Apolla 11, na primjer, u usporedbi s 1--3% u

zemaljskim bazaltima. Pronađene su male količine metalnog željeza.

Mnoge lunarne stijene imaju mnogo manje natrija i

kalija od zemaljskih stijena. Novi mineral -

neprozirni oksid željeza, titana i magnezija, ne

za razliku od ilmenita - nazvan je armalkolit, u čast

Armstronga, Aldrina i Collinsa. Postoji i drugačija

vrsta bazalta, KREEP; ovo ime dolazi od činjenice

da je bogat kalijem (kemijski simbol K), rijetkim

zemnim elementima i fosforom. Prosječna starost

visočjanskih stijena je od 4 do 4,2 milijarde godina;

zapravo, preko 99% površine datira više od 3

tisuće milijuna godina, a 90% seže više od

4 milijarde godina. Jedna zanimljiva anortozitna stijena,

stara 4 tisuće milijuna godina, prikupila se od strane astronauta Apolla

15; bijela je i odmah je dobila nadimak

Stijena Postanka.

Mjesec ima vanjsko magnetsko polje manje od 0,2 nanotesle ili manje od sto tisućitog dijela Zemljinog. Mjesec nema globalno dipolarno magnetsko polje i ima samo magnetizaciju kore vjerojatno stečenu rano u svojoj povijesti . Rano u svojoj povijesti, prije 4 milijarde godina, jakost njegovog magnetskog polja vjerojatno je bila blizu onoj na Zemlji danas. Ovo rano dinamo polje očito je nestalo prije otprilike milijardu godina, nakon što se lunarna jezgra kristalizirala.Teoretski, dio preostale magnetizacije može potjecati od prolaznih magnetskih polja nastalih tijekom velikih udara širenjem oblaka plazme. Ovi oblaci nastaju tijekom velikih udara u ambijentalnom magnetskom polju. To je potvrđeno položajem najvećih magnetizacija kore smještenih u blizini antipoda divovskih udarnih bazena.