Mi smo ono što radimo

 

Ljudi često od mene traže lijek. Umorni su od tuge, za­ mora i gubitka zanimanja za ono što ih je nekoć radova­ lo. Ne mogu spavati ili spavaju neprestano; tek im je pretjeran ili ga uopće nemaju. Razdražljivi su i pamćenje im je slabo. Nerijetko požele da su mrtvi. Teško se mogu prisjetiti kako izgleda sreća.

Slušam što mi pričaju. Svaka je priča, dakako, drukčija, no neke se teme ponavljaju: i drugi članovi njihovih obitelji podjednako su obeshrabreni. Trenutačni su im odnosi ili prepuni sukoba ili »zaleđeni«, gotovo bez strasti i intim­ nosti. Dani su im se pretvorili u rutinu: nezadovoljavajući posao, malobrojni prijatelji, dosada. Imaju osjećaj da su odsječeni od zadovoljstava u kojima uživaju drugi ljudi.

Evo što im kažem: Dobra je vijest da uspješno možemo lije­ čiti simptome depresije; loša je vijest da od lijekova nećete postati sretnima. Sreća nije tek odsutnost očajanja. Sreća je pozitivno stanje kada su nam životi ispunjeni smislom i zadovoljstvom.

Rijetko je kad dovoljan sam lijek. Ljudi trebaju pro­ motriti svoj način života i nešto promijeniti. Uvijek go­ vorimo o onome što želimo i što namjeravamo. To su snovi i želje, slabo nam mogu pomoći u promjeni raspo­ loženja. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo. Mi smo ono što radimo. Prosuđujemo li druge, moramo obratiti pozornost na njihovo ponašanje, a ne na ono što obećavaju. Tim jednostavnim pravilom mo­ žemo spriječiti veliki dio patnje i nesporazuma koji se javljaju u međuljudskim odnosima. »Na kraju  krajeva, više se priča nego govori«. Guše nas riječi, a mnoge su od njih laži upućene sebi ili drugima. Koliko puta ima­ mo osjećaj da smo izdani, koliko se puta iznenadimo otkrivši nesklad između tuđih riječi i djela pa tek onda počnemo više paziti na djela, a manje obraćamo pozor­ nosti riječima? Najveći dio tuge u životu posljedica je za­ nemarivanja stvarne činjenice: ponašanje u prošlosti najpo­ uzdaniji je pokazatelj ponašanja u budućnosti.

Woody Allen je poznat po izreci: »Osamdeset posto života sastavljeno je od razmetanja«. Hrabrost izražava­ mo bezbrojnim sitnicama kad ispunjavamo svoje obveze ili iskušavamo nove stvari koje bi nam mogle poboljšati život. Mnogi se ljudi pribojavaju riskirati i više im se sviđa prazan, predvidljiv život koji se uvijek iznova po­ navlja. Zato nas je preplavila dosada koja je jedna od glavnih karakteristika našega doba. Mahniti pokušaji prev­ ladavanja dosade izgledaju poput žeđi za zabavom i sti­ mulacijom koje su, na kraju krajeva, bez ikakva smisla. Najteže nas pritišće odgovor na pitanje »Zašto?« Zašto smo ovdje? Zašto odabiremo ovakav život? Zašto bismo se uopće trudili? Očajnički odgovor sadržan je u popu­ larnoj uzrečici: »Nije važno«.

Općenito, ne dobivamo ono što zaslužujemo, nego ono što očekujemo. Upitajte uspješnog bacača u bejzbolu što će se dogoditi kad baci loptu i dobit ćete odgovor sli­ čan ovome: »Bacit ću je upravo tamo gdje i treba pasti!« Ako primijetite da su dva najbolja bacača suprotne mom­ čadi uspješnija od njega, svaki dobar igrač će odgovoriti:

»Ma da, ali sada sam ja na redu«.

Tri elementa sreće: nešto što možemo raditi, osoba koju vo­ limo i nešto čemu se možemo radovati. Razmislite o tome. Teško je biti nesretan ako imamo koristan posao, trajne odnose i naznake o budućem zadovoljstvu. Pojmom »rad«

 

obuhvaćam svaku aktivnost, plaćenu ili neplaćenu, koja nam pruža osjećaj osobne važnosti. Ako imamo dobro zanimanje koje nam život ispunjava smislom, to je onda naš rad. Pohvalno je što su ljudi tako različiti da zado­ voljstvo i smisao mogu pronaći u prosječnoj igri golfa ili partiji bridža. Zamislite samo kakve bismo imali prob­ leme u prometu kada bismo svi voljeli jedno te isto.

Puno se priča o navodnim poteškoćama oko defini­ ranja »ljubavi«. Budući da je sam izvor toga osjećaja ta­ janstven (Zašto volim ovu osobu, a ne neku drugu?), pret­ postavlja se da se riječima ne može obuhvatiti ljubav prema drugom čovjeku. Kako vam se sviđa ova definici­ ja? Nekoga volimo kad su nam njegove ili njezine potrebe i želje podjednako važne kao i naše vlastite. U najboljem slu­ čaju, dakako, briga za dobrobit drugoga veća je od brige o sebi ili se izjednačava s njome. Pitanje koje postavljam ljudima kako bih im pomogao odrediti vole li uistinu dru­ gu osobu glasi: »Biste li se bacili pred tu osobu da je zašti­ tite od metka?« To možda izgleda kao malo pretjerano mjerilo, budući da se malo ljudi nade u situaciji u kojoj je potrebna takva žrtva, a nitko ne može sa sigurnošću reći što bi učinio ako bi se poriv za samoočuvanjem sukobio s ljubavlju prema drugoj osobi. No, zamislite li takvu situ­ aciju, jasnije ćete sagledati prirodu svojih odnosa.

Vrlo je ograničen broj ljudi zbog kojih bismo se žrtvo­ vali: umrli bismo za svoju djecu, naravno; možda bismo isto učinili i za supružnika ili »voljenu osobu«. No, ako ne možemo ni zamisliti da bismo dali svoj život za dru­ goga, kako se možemo pretvarati da ih volimo? Uobiča­ jenije mjerilo ljubavi ili njezina nedostatka otkrivamo u sitnicama koje pokazuju je li vam stalo do nekoga, a tu je najvažnija količina i kvaliteta vremena koje im pokla­ njamo.

 

Smisao je u tome da se ljubav izražava postupcima. Onime što radimo, a ne riječima, iznova definiramo ono što jesmo te do koga i do čega nam je stalo. Ljude stalno upozoravam na to. Mi smo verbalna vrsta i jako smo nak­ lonjeni riječima kad nešto treba objasniti - i nekoga pre­ variti. Najgore je prevariti sebe. Ono u što odlučujemo vjerovati blisko je povezano s dubokim potrebama - prim­ jerice, sa snom o savršenoj ljubavi kojega nosimo u sebi, s bezuvjetnim prihvaćanjem kakvo samo majka može pružiti. Zbog takvih želja sami sebe varamo na najgori način, podložni smo razočaranjima i prepuštamo se nadi da smo, naposljetku, pronašli osobu koja će nas zauvijek voljeti takvima kakvi jesmo.

Ako netko, dakle, to tvrdi, govoreći riječi koje odav­ no želimo čuti, nije ni čudno što zanemarujemo pona­ šanje koje nije usklađeno s tim riječima. Kad mi ženska osoba kaže: »Neobziran je prema meni, ali znam da me voli«, najčešće pitam je li moguće namjerno povrijediti osobu koju volimo. Bismo li i prema sebi tako postupali? Možemo li voljeti kamion koji nas je pregazio?

Istinska ljubav od nas zahtijeva i hrabrost posvemaš- njeg otvaranja drugoj osobi. Rizik je lako uočiti. Koga od nas nije povrijedila osoba kojoj smo, pogrešno prosuđu­ jući, poklonili povjerenje? Takve su traume temelj ciniz­ ma u ljubavi koji prožima naše odnose i navodi nas da se upuštamo u natjecateljske igrice, što onemogućuje pov­ jerenje prema drugoj osobi.

Ljudi nerijetko idu iz krajnosti u krajnost, od osam- ljenosti do samozavaravanja. Najbolja prilika za  sreću krije se negdje u sredini. U konačnici, primiti možemo samo ono što smo spremni dati. Zato je istinita izreka da svat­ ko dobije bračnoga partnera kakvoga i zaslužuje, a naj­ veći dio nezadovoljstva koje osjećamo zbog drugih odra­ žava naša vlastita ograničenja.