LUKAVSTVO UMA

Mi smo sa Titom u Jugoslaviji imali nekoliko lukavstava. Prvo je bilo lukavstvo u svakodnevnom životu ljudi prema Titovoj devizi potekloj još u ratnim prilikama “ Sam se snađi druže!” Tako su na primjer naši ratni partizanski komandanti u doba rata lukavstvom dolazili do hrane I topova a isto su tako ti isti komandanti švercali kavom u doba nestašica tamo 80 tih godina, pa se isto tako zapošljavalo lukavstvom I svakojakim snalaženjem, a snalazilo se krajem mjeseca kada penzija ili plaća biva sve manja , svatko se snalazio radeći u fušu…...ukratko lukavstvo na sve strane

Drugo lukavstvo bilo je takozvano “ratno lukavstvo” Poznato je da je Tito naredio rušenje mosta na Neretvi I izgradnju dodatnoga drvenoga maloga mosta kako bi zbunio njemačku vrhovnu komadu jer se citava vojska uspjela prebaciti na drugu stranu Neretve I zadati odlučan udarac četničkom pokretu od kojega se ovaj nikada nije oporavio. I Tito je to ubrajao u svoje veliko ratno lukavstvo što je ono I bilo jer je on uspio zbuniti njemačku komandu I na taj način izvojevati veliku pobjedu. I konačno postajalo je sa Titom u posljeratnoj Jugoslaviji I lukavstvo uma posebno tamo gdje je bilo riječi o političkim odnosima u novoj socijalističkoj državi. Kao što je poznato tu je sintagmu lukavstvo uma prvi upotrijebio Hegel u svojoj Filozofiji povijesti I to u uvodnim predavanjima I to tamo gdje razmatra svjetsko povijesne individuume kao one koji se ne obaziru na ovo ili ono nego posve bezobzirno pripadaju jednome cilju . I onda Hegel kaže : “Ali takva velika pojava mora zgaziti mnogi nedužni cvijet , mora štošta razoriti na svome putu” “ To valja nazvati lukavošću uma što on daje da za nj strasti djeluju pri čemu stradava I trpi štetu ono čime on sebe stavlja u egzistenciju…. Individuumi se žrtvuju I napuštaju …” Tako dakle Hegel zaključuje taj dio riječima da treba dopustiti da individualiteti I njihovi ciljevi I zadovoljenje tih ciljeva bivaju žrtvovani I da je njihova sreća izvrgnuta carstvu slučajnosti , da se individuumi promatraju pod kategorijom sredstava I na taj način bivaju nužni. Ovo je lukavstvo uma u Titovoj državi bilo alfa I omega političkoga djelovanja . Tako je lukavstvo bilo na djelu u sukobu sa Staljinom 1948 godine, pa je onda takvo lukavstvo bilo u slučaju Đilasa I takozvanoga neoliberalističkoga pokreta, pa onda je takvo lukavstvo bilo u slučaju Rankovića. U slučaju rušenja studentskoga pokreta 68, pa je onda isti slučaj bio sa slomom hrvatskoga proljeća 71 godine, isto sa smjenama političkih lidera 81 godine zahvaljujući događajima na Kosovu, pa onda rušenjem pokrajina koje je proveo Milošević, pa onda je lukavstvo I cijeli rat na Balkanu jer su političari samo bili upotrebljeni u realizaciji nezavisnih država poput Hrvatske ili u slučaju Srbije- okupljanjem vascjeloga Srpstva u jednu držanu I jedan teritorij…..Sve sama lukavstva.

I konačno treba vidjeti ,primjereno Hegelovoj Filozofiji povijesti , kako se to opravdava egzistencija Boga u povijesti da je svjetska povijest tok razvoja I zbiljsko bivanje duha pod promjenjivim igrokazom njenih događaja . I da je to istinska teodiceja, opravdanje Boga u povijesti . “Samo spoznaja može pomiriti duh sa svjetskom povijesti I zbiljom, kako ono što se dogodilo I što se svaki dan događa, ne samo da nije bez Boga nego je u bitnosti djelo njega samoga.” to su zaključne riječi Hegela . I sada mi trebamo vidjeti kako se ta naša povijest razvijala I kako je nju sam Bog opravdao - jer se država totalno raspala, Tita nitko više ne spominje ili rijetko kada je riječ o partizanskim zločinima, isto tako nema više nikakvoga samoupravljanja niti išta približno takvoj organizaciji društva, kao što se raspala država tako se raspala I državna filozofija ili su njeni filozofi nestali ili završili na psihijatrijama ….I vidimo mi sada to lukavstvo uma I kako je završila ta partizanska povijesnica - možda isto onako kao što sam ja završio u egzilu na drugome kraju svijeta smatrajući da je čitav napredni pokret države sveden na razinu apsolutne ništice.

Zlatan Gavrilović Kovač