LITERATURA KAO CARSTVO DUHA

Zlatan Gavrilović Kovač

Ja bih se htio ponovno vratiti na inkriminirano vrijeme Savjetovanja u sferi kulture kojega je hrvatska Partija pripremila 1984 godine dakle u vrijeme neposredno pred našu ratnu kalvariju. I ja sam također govorio na tome Savjetovanju kao član  Ideološke komisije CK Hrvatske pored nekih drugih jako značajnih imena koja su svakako značila i još uvijek nešto znače na našem hrvatskom kulturnom nebu kao što su Vanja Sutlić, pa Ervin Peratoner, Nedeljko Dragić, Milan Rakovac....I ja sam tada spominjao neke tendencije u suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj kritici ali mi se čini danas da sam ostao nedorečen odnosno da sam  spomenuo stajalište o umjetničkoj i našoj kulturnoj kritici koje je ostalo na uvjerenju da je umjetnost i kultura prostor samodovoljnosti i imanencije koja nema nikakove veze sa socijalnim totalitetom.  Moja namjera , dakako, nije bila otvarati diskusiju o spornim pitanjima literature što bi podsjećalo na vrijeme Ždanova kada je literatura trebala biti što manje formalna. Ja sam samo htio reći da se ne slažem sa mišljenjem koje u takozvanom umjetničkom diskursu ne vidi  neke socijalnopovijesne relevancije, neke povijesne momente kao i realnu socijalnu situaciju koja u značajnom mjeri oblikuje literatno djelo. Stoga je bilo točno moje zapažanje da svaka kritika te kritike i toga stvaralaštva nailazi na primjedbu da je nepristojno, upravo staljinistički nepristojno kritizirati tu imanenciju ako kritika nije izvedena iz nje same, dakle pristajući na njen privilegirani položaj. I ja sam tada  spomenuo stajališta  nekih naših literaturologa koji će nekoliko decenija kasnije u novim hrvatskim uvjetima drmati hrvatskim ministarstvom kulture vjerojatno stoga što  su formulirali tezu kako " logički semantički izvod istine  mora biti ontološki dostatan  upravo zato što literatura ne poznaje zbilju izvan jezičke." Tu se možda previše naglašavao taj moment jezika za razliku od moga mišljenja da je  tu riječ o lošoj apstraktnosti pa  sam inzistirao na poimanju literarnoga djela kao rada  svagda socijalno određenog što sabire i reproducira totalitet povijesnoga iskustva. Ne treba ovdje uvjeravati nikoga kako je ovo moje stajalište bilo osuđeno na trpljenje kvalifikativa teorije odraza sa kojom teorijom zajedno sa cijelim ruskim marksizmom smo mi produktivno raskrstili u novoj viziji samoupravne civilizacije . Htio sam reći da ja  literaturu vidim kao malu zbirku kratkih misli o svijetu i životu i u tome je specifičnost onih pjesnika i pjesnikinja i pisaca koje sam pratio tijekom vremena ( i pisao o njima i njihovoj literaturi) da svrhu poezije ne predstavljaju neke stvari i njihova praktička egzistencija  već stvaranje i izražavanje govorom . Poezija dakle otpočinje  u onom trenutku kada je pjesnik ili pjesnikinja  učinila pokušaj  da izrazi samu sebe. Ono što je rečeno , ono što je izgovoreno ili napisano za nju ili njega je samo zbog toga da bi bilo izraženo. Odatle ta uzvišenost poetske riječi koja obuhvaća takve predodžbe koje po svojoj vrijednosti s pravom teže da se izdvoje od običnog načina  govora. Ali to je još uvijek jako daleko od onoga vulgarnoga poimanja  naših ministara kulture koji smatraju da se čitav realitet poezije iscrpljuje u jeziku odnosno da poezija ne poznaje zbilju izvan one jezičke. Međutim istina je da se poezija u jezičkom pogledu izgrađuje kao jedno naročito područje ali se ona odvaja  od običnoga  govora jer u njoj stvaranje izraza dobija višu vrijednost od onoga običnoga izgovaranja. Poezija dakle zna za ono područje od kojeg se mora osloboditi da  bi se stavila na slobodno tlo umjetnosti, ona se unekoliko mora osloboditi limita jezika da bi postala umjetnost inače je logika

" Naprotiv, pravi objekt koji odgovara poeziji jest beskrajno carstvo duha ‘’ ( Hegel, Estetika 3, 375)

Jezik je dakle materijal koji neposredno pripada duhu I koji je od svakog drugog materijala najsposobniji da interese duha uhvati u njihovom unutrašnjem životu. Promatrano sa te strane glavni zadatak poezije sastoji se u tome da u svijesti istakne snage duhovnoga života I uopće ono što je u svijetu ljudskih strasti I osjećaja poput morskih valova koji se penju I spuštaju ili kao more koje mirno struji pred ljudskim očima. Odnosno sveobuhvatno carstvo ljudskih predodžbi , podviga, radnji, udesa, pokretačkih snaga svijeta I božansko upravljanje tim svijetom

‘’Poezija je na taj način najopćenitija I najpoznatija učiteljica ljudskoga roda I ona je to još I danas ‘’ ( Hegel, Ibid)

Eto to sam zapravo tada htio reći ali mi je trebalo skoro četri decenije da bi moje mišljenje bilo izraženo na razumljiv način i način koji je prihvatljiv mnogima. A onda sam se sjetio riječi suvremene hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga

"Mi pjesnici smo takvi kakve nas je Bog pomilovao svojim stihom, a inače bi na svijetu nedostajao najsjajniji roj zvijezda na noćnom nebu. Mi pišemo drugima o sebi I onda drugi sebe pronalaze u nama’’

Tako su i mene pomilovali svojim stihom pa sam skoro četri decenije kasnije oslobođen optužbi za staljinistički kriminal jer se nikome  nije sviđala otvorena argumentacija oko sudbine realnoga socijalizma  i ljudi zatočenih u njemu. A  danas - u demokraciji -svatko može  nekažnjeno pljuvati po svemu, da čovjek pukne od smijeha.