KUZANSKI

Zlatan Gavrilović Kovač

Možemo pretpostaviti za razliku od interpreta Cassirera ili Krampfa I onih teoretičara koji se pozivaju na svoja povijesnička istraživanja koja u grafičkom prikazivanju Nikole Oresmea otkrivaju onu značajnu predradnju u zasnivanju nove europske znanosti da je taj put pripremio , svojom misaonom simboličkom predodzbom beskonačnosti svijeta , upravo Nikola Kuzanski . Jer tu se Božja beskonačnost mogla prikazati matematičkim simbolom.

“Pri stvaranju svijeta, Bog je koristio aritmetiku, geometriju, glazbu i, slično tome, astronomiju.(I mi sami koristimo ove umjetnosti kada istražujemo komparativne odnose predmeta, elemenata i gibanja.) Jer je Bog aritmetikom ujedinio stvari. Geometrijom ih je oblikovao kako bi time postigle čvrstoću, stabilnost i pokretljivost u skladu sa svojim uvjetima. Glazbom je proporcionirao stvari na takav način da u zemlji nema više zemlje nego vode u vodi, zraka u zraku i vatre u vatri, tako da se nijedan element ne može u potpunosti svesti na drugi. Kao rezultat toga, događa se da svjetski stroj ne može propasti. Iako se dio jednog [elementa] može svesti na drugi, nije slučaj da se sav zrak koji je pomiješan s vodom ikada može pretvoriti u vodu; jer bi okolni zrak to spriječio; Dakle, uvijek postoji miješanje elemenata.

Stoga je Bog učinio da se dijelovi elemenata ponovno

rastavljaju jedni u druge. A budući da se to događa sa zakašnjenjem, stvar se

generira iz sklada elemenata u odnosu na samu generabilnu

stvar; i ta stvar postoji sve dok sklad elemenata

traje; kada se sklad uništi, ono što je stvoreno se

uništava i rastvara.

I tako je Bog, koji je stvorio sve stvari u broju, težini i mjeri,

sigurno, rasporedio elemente u divnom redoslijedu. (Broj se odnosi

na aritmetiku, težina na glazbu, mjera na geometriju.) Na primjer,

težina ovisi o lakoći, koja je ograničava (na primjer, zemlja, koja je teška, ovisi o vatri u svom "središtu", da tako kažem); a lakoća ovisi o težini (npr. vatra ovisi

o zemlji). I kada je Vječna Mudrost odredila elemente, On je

koristio neizreciv omjer, tako da je unaprijed znao u kojoj mjeri

svaki element treba prethoditi drugome i tako je utegnuo

elemente na takav način da proporcionalno tome što je voda lakša od

zemlje, zrak je lakši od vode, a vatra lakša od zraka - s rezultatom

da težina odgovara veličini i, slično, posuda zauzima

više prostora nego što je sadržano [u njoj]. Štoviše, On je kombinirao

elemente jedne s drugima u takvom odnosu da je, nužno, jedan element prisutan u drugom. S obzirom na ovu

kombinaciju, zemlja je životinja, tako reći, prema Platonu.

Ima kamenje umjesto kostiju, rijeke umjesto vena, drveće umjesto

kose; i postoje životinje koje se uzgajaju u njezinoj kosi… ( DDI str. 99)

Bog je kao počelo svijeta zapravo neshvatljiv no upravo njegova neshatljivost prikazuje se paradoksalnim matematičkim osobinama beskonačnoga. Beskonačan krug istovjetan je beskonačnom pravcu. Bog je a to je I Maister Eckhart također napominjao beskonačna kugla kojoj je središte svugdje a opseg nigdje. Boga ne ograničuje ništa nego on sve obuhvaća I ništa nije udaljeno od njega nego sve leži u njegovu središtu. Božja beskonačnost nadilazi svaki pojam tako da je beskonačna kugla samo usporedba sa Bogom. Svijet je naprotiv u strogo geometrijskom smislu beskonačna kugla. Tako je on sam geometrijska usporedbe sa Bogom.

Ova ideja Kuzanskoga nije nova I nalazi se prvi puta izrečenom u predsokratičkoj staroj grčkoj filozofiji kod Parmenida na primjer samo što je Parmenid BITAK držao kuglom, a bitak jest a nebitak nije. Odatle se može reći da su I predsokratici držali Boga također kuglom. Tako je Hegel na primjer u svojoj Povijesti filozofije razmatrajući Parmenida rekao da kod njega imamo slikovitih izlaganja. Čim se govori o kozmosu bitka javlja se I ova forma: “ Pošto je krajnja granica bitka savršena to je ono sa svih strana ravno masi jedne lijepo kružeće lopte ( ili kugle) koje se počev od sredine svuda drži u ravnoteži, jer ono ne smije biti ovdje ili ondje niukoliko veće ili manje . Jer ne postoji nikakav nebitak koji bi ga omeo da prodre do onoga što je jednako I ne postoji nikakav bitak u koje bi bilo praznina bez bića, tako da bi u njemu bilo bića ovdje više tamo manje . Pošto je kozmos bez nedostataka, to je on svuda na isti način jednak sa sobom u svojim odredbama”. A onda Plotin veli : “ On uspoređuje bitak sa loptom pošto ona obuhvaća u sebi sve , a mišljenje nije izvan njega, već se nalazi u njemu “ Jer je lopta po svome obliku svuda jednaka. I Simplicijus veli :” Ne smijemo se čuditi , jer zbog poetskoga stava on se pridržava također neke mitološke fikcije”. Međutim Hegel dolazi na misao da je lopta ograničena, sem toga da je u prostoru I da otuda iznad nje mora postojati nešto drugo. Pojam lopte ( ili kugle) je ipak jednakost ponašanja onoga što je različito bez obzira što bi upravo bezrazličinost trebalo da bude izražena. Dakle to za Hegela nije neka konzekventna slika. Pa onda imamo Zenona koji veli : “ Pošto je Bog jedan to je on svuda isti, svuda čuje, vidi I također svuda ima ostale osjećaje, jer kada ne bi bilo tako onda bi pojedini dijelovi Boga imali vlast jedni nad drugim što nije moguće. Pošto je Bog svuda jednak sa sobom to on ima formu lopte ( ili kugle) jer on nije ovdje ovakav, na drugom mjestu drugačiji, već je svuda takav” Osim toga “ Pošto je on vječan I jedan I po formi loptast to nije ni beskonačan, bezgraničan, niti ograničen. Jer bezgranično je nebiće jer nebiće nema ni sredine niti početka niti kraja niti nekog dijela, takvo nešto jeste ono što je bezgranično. Međutim kakav je nebitak takav nije bitak” Itd.Itd. Itd.

Sve su ove ideje KUGLE posebno razmatrane u filozofiji Aristotela a pri tome imamo na umu njegovu Fiziku I njegovu Metafiziku u kojoj Aristotel zapisuje : “ Mišljenje po sebi samome bavi se onim što je po sebi najbolje I ono koje je to najviše onim što je takvo najviše. Um samoga sebe umuje prema dioništvu u mišljenome. Jer on postaje ono mišljeno , naime, ono što može primiti mišljeno I bivstvo to je um koji djeluje posredujući mišljeno tako te je ovo više od onoga koje se čini da um ima, pa je misaono promatranje ono što je najugodnije I najbolje. Ako je dakle u stanju takva dobra Bog uvijek , kao što smo mi katkada, divljenja je dostojan, ako je još I više, onda je još dostojniji divljenja. Ali On jest tako. I život je u njemu prisutan, jer djelatnost uma je život, a On je ta djelatnost I Njegova djelatnost po sebi život je najbolji I vječni. Stoga kažemo da je Bog živ, vječan, najbolji tako te su život I vrijeme neprekidno I vječno prisutni u Bogu. Jer to jest Bog.” ( Metafizika 12, 1072) A u Fizici je opeta razmišljao o kružnome kretanju I krugljama pa onda kaže: “Bjelodano je dakle kako je kružna nošnja prva od nošnji….jer je kretanju po pravoj crti određen I početak I svršetak I sredina...dočim u kružnome kretanju te su točke neodređene. Stoga se kruglja ( ili kugla) nekim načinom I kreće I miruje jer zauzima isto mjesto. A uzrok je što se tu sve događa središtu jer je ono I početak I sredina I svršetak veličine te zbog toga što se ono nalazi izvan obodnice, noševina nema gdje mirovati kao ono koje je prešlo svoj put, budući da uvijek biva nošeno oko sredine, ali ne prema krajnosti, pa zbog toga to uvijek ostaje, te cjelina na neki način I miruje I neprekidno se kreće” ( Fizika 8, 256a-b). Da bi na koncu zaključio “ Zbog toga se I čini da je vrijeme gibanje kruglje ( kugle , op Z.G.K.) jer se tim gibanjem mjere I ostala gibanja I samo vrijeme.” ( Fizika 4, 223, 25)

Vidimo da su I stari Grci kao I Aristotel bili udivljeni savršenstvom ovoga geometrijskoga tijela pa onda nije čudo da su I samoga Boga poistovjećivali sa kuglom. A to je samo drugi izraz za SFERU jer “jedni kažu kako je ono kretanje cjeline a drugi kako je sama kruglja ...onima što rekoše kako je vrijeme kruglja cjeline učinilo se to tako zbog toga što su sve stvari u vremenu I u kruglji cjeline” ( Ibid , 218,30). Naravno da je starim Grcima pred očima stalno lebdjela Pitagorova I Euklidova geometrija I njihovo raspravljanje o sferama I krugovima. Kuzanski je preuzeo ovo mišljenje. To nije bio toliko revolucionaran poduhvat ali je bio novina s obzirom na dominirajuću skolastičku misao toga vremena. Za potpuno razumijevanje stajališta Kuzanskoga potrebno je razmatrati tri njegove rasprave : De Docta Ignorantia, De Visione Dei I De Coniecturis. Mi držimo da je Docta Ignorantia ( DDI) najvažnija za našu problematiku a o brojevima I simboličkome jeziku De Coniecturis. Ova rasprava De visione Dei je zapravo zbirka njegovih propovijedi koja ima vrijednost teolozima jer se bavi teološkim pitanjima ljubavi spram Boga.

U svome djelu DDI Kuzanski raspravlja o božanskim imenima kroz usporedbu beskonačne sfere. Potpuna aktualnost sfere je maksimalno središte koje prethodi svakoj širini, duljini I visini a ujedno je I Kraj I Sredina ovih I svih drugih linija. Sva bića teže Bogu ali ne kao Kraju nego je kretanje beskonačne sfere dinamička slika Boga kao “Kraja kretanja Oblika I Aktualnosti bića” a isto tako I prestanka kretanja. Za Aristotela znamo da je njemu kretanje bilo vječno. Ova imena božanstva znače Maximum I proces ulaska u božansko kretanje I predstavljaju istovremeno smirivanje unutar iste aktualnosti . Nijedno ime ne briše beskonačnost božanske aktualnosti . Svatko doprinosi značenju na način višeznačnog bića I linije unutar Kuzanusove beskonačne kugle ili sfere. On piše:

“Svi naši najmudriji i najbožanskiji učitelji slažu se da su vidljive stvari

uistinu slike nevidljivih stvari i da se iz stvorenih stvari Stvoritelj

može spoznajno vidjeti kao u zrcalu i simbolici. Ali

činjenica da se duhovne stvari (koje su nam same po sebi nedostižne)

istraživaju simbolički ima svoju osnovu u onome što je ranije rečeno.

Jer sve stvari imaju određeni komparativni odnos jedna prema drugoj ([odnos koji je], ipak, skriven od nas i neshvatljiv

nama), tako da iz svih stvari nastaje jedan svemir i u

[ovom] jednom maksimumu sve stvari su ovo jedno. I premda se svaka slika

čini poput svog uzorka, ipak, osim Maksimalne

Slike (koja je, u jedinstvu prirode, upravo ono što je njezin Uzor-

nik) nijedna slika nije toliko slična ili jednaka svom uzorku da ne može biti beskonačno sličnija i jednakija. ...

Sada, kada provodimo istraživanje na temelju slike, nužno je da ne postoji sumnja u vezi sa slikom, putem čijeg simboličkog komparativnog odnosa istražujemo ono što je

nepoznato. Jer put do neizvjesnog može biti samo kroz ono što je

pretpostavljeno i sigurno. Ali sve opažajne stvari su u stanju

kontinuirane nestabilnosti zbog materijalne mogućnosti koja obiluje

u njima. U našem razmatranju objekata vidimo da su one koje su

apstraktnije od opažajnih stvari,naime, matematika, (ne da

su potpuno oslobođene materijalnih asocijacija, bez kojih se

ne mogu zamisliti, i ne da su uopće podložne ( matematicka istina) (DDI str.18)

nego su vrlo fiksne i vrlo su nam sigurne. Stoga su

u matematici mudri tražili ilustracije stvari koje

treba istražiti intelektom. I nitko od drevnih

koji se smatraju velikima nije pristupao teškim stvarima ni na koji drugi

način osim matematike. Tako je Boetije, najučeniji od

Rimljana, tvrdio da svatko tko uopće nema vještine u matematici

ne može postići znanje o božanskim stvarima.

Nije li Pitagora, prvi filozof i po imenu i stvarno,

smatrao da se svako istraživanje istine provodi pomoću brojeva? Pla-

tonisti, a i naši vodeći [mislioci] slijedili su ga do te mjere

da je naš Augustin, a nakon njega Boetije, potvrdio da je, kao-

sigurno, u umu Stvoritelja broj bio glavni primjer stvari koje će biti stvorene. Kako je Aristotel (koji je, opovrgavajući svoje prethodnike, htio izgledati kao netko bez premca)

mogao u Metafizici da nas pouči o razlici vrsta drugačije

nego uspoređujući vrste s brojevima? A kada je, u vezi s prirodnim oblicima, htio poučiti kako je jedan oblik u drugom, nužno se poslužio matematičkim oblicima, rekavši: „Kao što je trokut u četverokutu, tako je niži [oblik] u višem

[obliku].“ Neću spomenuti bezbrojne druge slične njegove primjere. Također, kada je platonist Aurelije Augustin istraživao

količinu duše i njezinu besmrtnost, te

druga vrlo duboka pitanja, pribjegao je matematici kao

pomoći. Činilo se da se ovaj put toliko svidio našem Boetiju da je više puta tvrdio da je svaka istinita doktrina sadržana

u [pojmovima] mnoštva i veličine. I da budem sažetiji, ako želite: nije li mišljenje epikurejaca o atomima

i praznini - mišljenje koje poriče Boga i u suprotnosti je sa

svakom istinom - uništeno od strane pitagorejaca i peripatetičara samo

kroz matematički dokaz? [mislim na dokaz]

da postojanje nedjeljivih i jednostavnih atoma - nešto što je

Epikur uzeo kao svoju početnu točku - nije moguće.

Nastavljajući ovim putem antičkih, slažem se s njima ( DDI, str.19)

Znači ovdje se kao I kod Pitagorejaca uzima matematika kao posljednja riječ istine I kao ona znanost koja ,pored metafizike , izlaže sveze pojmova I relacije stvari I koja govori posljednju riječ o našem usudu u svijetu I kozmosu u cjelini. Oni koji su pokušavali shvatiti beskonačno jedinstvo govorili su o Bogu kao beskonačnom krugu : “Ali oni koji su razmatrali najstvarnije postojanje Boga potvrdili su da je On beskonačna sfera” ( DDI str.20) ili “beskonačan pravac je zapravo sfera” (DDI str.25) Situacija je drugačija u slučaju onoga što nije maksimalno. Jer u tom slučaju mogućnost nije stvarnost, čak ni konačan pravac nije trokut.

Druga knjiga DDI-ja razvija teološku kozmologiju stvaralačke prisutnosti neimenovanog Apsoluta. U središtu ove knjige, Kuzanski razrađuje svijet kao kontrakciju Apsolutnog maksimuma i navodi da je svijet razotkrivanje onoga što je obavijeno u Apsolutnom maksimumu. Ovo spajanje complicatio (obavijanja) i explicatio (razotkrivanja) nije originalno za Kuzanskog, ali je postalo zaštitnim znakom njegovog novog razumijevanja svijeta. Kako bi istaknuo novost svoje koncepcije svijeta, Kuzanski na početku DDI II, 11 navodi: „Sada kada je učeno neznanje pokazalo da su ove prethodno nečuvene [doktrine] (ista prius inaudita) istinite, možda će oni koji ih čitaju biti zadivljeni.“ Znanstvenici su danas podijeljeni oko toga odnosi li se inaudita unatrag ili unaprijed u drugoj knjizi. Ako je unatrag usmjereno, onda se Kuzanski divi izmijenjenim spekulativnim uvidima Boetija, Tijerija iz Chartresa i Augustina o trojstvu svemira u DDI, II, 7-10. Određene ključne značajke Kuzanusove kozmologije u ovim odjeljcima proizlaze iz boetijsko-chartrijske baštine oživljene u 15. stoljeću: trijada unitas, equalitas i conexio, Tijerijeva četiri načina bića i trojstvo vječnih bića te trinitarna atribucija „uzorka“ i „oblika oblika“ božanskoj Riječi. Da bi stvari bile još složenije, ovaj odjeljak teksta gotovo je identičan anonimnoj raspravi Fundamentum Naturae iz 15. stoljeća i možda je plagiran iz nje. Ako se inaudita odnosi na ono što dolazi nakon toga onda uključuju ideju da Zemlja nije središte svemira, već „plemenita zvijezda (II, 12, N. 166).“ Slijedeći tu naznaku, DDI II, 12 ukazuje da Kuzanski pretpostavlja relativnost Zemlje kao strogo teološki postulat: „Blagoslovljeni Bog stvorio je sve stvari na takav način da kada svaka stvar želi sačuvati vlastito postojanje kao božansko djelo, čuva ga u zajedništvu s drugima (II, 12, N. 166).“ Ima onih teoretičara koji su tvrdili da Kuzanusova radikalna transformacija ptolomejskog svemira ima više zajedničkog s Einsteinovim poricanjem bilo kakvog univerzalnog središta nego s heliocentrizmom kojeg je revolucionirao Kopernik, a dovršio Galileo. U svakom slučaju, u Kuzanusovoj teološkoj kozmologiji postoji i istinska novost i svjesno otkrivanje čitave jedne jako važne filozofske tradicije. On Piše:

“Prikladno je razmisliti o još nekoliko točaka u vezi s beskonačnom sferom. U beskonačnoj sferi nalazimo da se tri maksimalne linije - duljine, širine i dubine - susreću u središtu. Ali središte maksimalne sfere jednako je promjeru i opsegu.

Stoga je u beskonačnoj sferi središte jednako ovim trima linijama;

doista, središte su sve tri: naime, duljina, širina i dubina.

I tako, [usporedbom], Maksimum će biti - beskonačno i najjednostavnije - sva duljina, širina i dubina; u Maksimumu to su

jedan najjednostavniji, nedjeljivi Maksimum. Kao središte, Maksimum

prethodi svakoj širini, duljini i dubini; on je Kraj i Sredina

svega toga; jer u beskonačnoj sferi središte, promjer i opseg su ista stvar. I kao što je beskonačna sfera najjednostavnija i postoji u potpunoj stvarnosti, tako i Maksimum postoji najjednostavnije u potpunoj stvarnosti. I kao što je sfera stvarnost crte, trokuta i kruga, tako je Maksimum stvarnost svih stvari. Stoga, svako stvarno postojanje ima od Maksimuma bilo kakvu stvarnost koju posjeduje; i svako postojanje stvarno postoji ukoliko stvarno postoji u Beskonačnom. Stoga je Maksimum Oblik oblika i Oblik bića, ili maksimalno stvarno Biće.

Stoga je Parmenid, najsuptilnije razmišljajući, rekao da je Bog Onaj

za kojeg biti bilo što što jest znači biti sve što jest.

Stoga, kao što je sfera krajnje savršenstvo likova i ono

od čega nema savršenijeg [lika], tako je i Maksimum (DDI str.38)

Budući da je Maksimum poput maksimalne sfere, sada jasno vidimo da je to najjednostavnija i najpodudarnija mjera cijelog svemira i svih postojećih stvari u svemiru jer u njemu cjelina nije veća od dijela, baš kao što beskonačna sfera nije

veća od beskonačne linije. Stoga je Bog najjednostavnija

Bit (omjer) cijelog svijeta ili svemira.I kao što nakon

beskonačnog broja kružnih gibanja nastaje [beskonačna] sfera, tako je

Bog (poput maksimalne sfere) najjednostavnija mjera svih kružnih

gibanja. Jer sva animacija, kretanje i razumijevanje su od

Njega, u Njemu i kroz Njega. S Bogom jedan okret

osme sfere nije manji od [jednog okreta] beskonačne

[sfere], jer Onaj u kojem kao u cilju svako kretanje nalazi mir jest

Cilj svih gibanja. Jer On je maksimalni mir, u kojem je svako kretanje mirovanje.

I tako je maksimalni mir mjera svih gibanja, baš kao što je maksimalna

pravocrtnost [mjera] svih opsega, a kao što je maksimalna

prisutnost ili vječnost [mjera] svih vremena. ( DDI, str.39)

...Dakle, ako razmotrimo različita kretanja sfera, [vidjet ćemo da] nije moguće da svjetski stroj

ima, kao fiksno i nepomično središte, ni našu percipantnu zemlju ni

zrak ni vatru ni bilo što drugo. Jer, što se tiče kretanja, ne

dolazimo do nekvalificiranog minimuma - tj. do fiksnog središta. Jer se nekvalificirani minimum mora podudarati s maksimumom; stoga se središte svijeta podudara s opsegom.

Dakle, svijet nema fiksan opseg. Jer

da ima fiksan centar, imao bi i fiksan opseg;

i stoga bi imao svoj vlastiti početak i kraj u sebi, i

bio bi ograničen u odnosu na nešto drugo, a izvan

svijeta postojalo bi i nešto drugo i prostor (lokus). Ali sve

ove [posljedice] su lažne. Stoga, budući da nije moguće da

svijet bude zatvoren između fizičkog središta i [fizičke]

kružnice, svijet - čiji je Bog središte i kružnica - nije shvaćen. I premda svijet nije beskonačan,

ne može se zamisliti kao konačan, jer mu nedostaju granice unutar

kojih je zatvoren.

Stoga, Zemlja, koja ne može biti središte, ne može biti lišena

svakog kretanja. Doista, čak je nužno da se Zemlja pomiče

na takav način da bi se mogla pomicati beskonačno manje. Stoga, baš kao što

Zemlja nije središte svijeta, tako ni sfera fiksnih zvijezda nije

njezin opseg - iako kada usporedimo Zemlju s

nebom, prvo se čini bliže središtu, a drugo bliže

okružnici. Stoga, Zemlja nije središte ni

osme sfere ... (DDI str.90)

Tada ćeš vidjeti - kroz intelekt, kojemu je od pomoći samo naučeno neznanje - da se svijet i njegovo kretanje i oblik ne mogu shvatiti. Jer će se [svijet] pojaviti kao kotač u kotaču

i kugla u kugli - sa središtem i opsegom

nigdje, kao što je rečeno. (92)

De genesi je filozofska meditacija o činu stvaranja kao takvom. Spominju se biblijski tekstovi, pa čak i lik Mojsija, ali retorička privlačnost leži u primjeni Kuzanusove religijske kozmologije pomoću izmišljenog neologizma na pitanje što razlikuje kršćansko shvaćanje stvorene stvarnosti. Dijalog se bavi genezom svih stvari, „koje su tako različite i tako suprotstavljene“, iz Istog (I, N. 143). Metafizika Istog čini sve samo ne briše svjetovnu razliku. Kuzanski tvrdi da samo Apsolutna Istost može proizvesti svijet razlike jer je Istost istoga toliko radikalno drugačija od razlika koje definiraju svijet mjerenja i konačne proporcionalnosti. Apsolutna Istost postoji u točki podudarnosti s „Nedostižnošću“ koja rađa svijet u kojem se stvari mogu prosuditi kao iste i različite (I, N. 151). Kuzanski koristi bogatu raznolikost umjetničkih i jezičnih metafora kako bi pokazao kako „nedostižno Isto jarko sja u bezbrojnom mnoštvu svih dostižnih stvari (II, br. 154)“.

Nama je interesantno je je ovu sliku svijeta Kuzanskoga veliki njemački filozof Martin Heidegger proglasio vulgarnom jer da je ostala unutar stare, tradicionalne metafizike za koju bi bilo bolje da nikada nije ni postojala. To je naravno mišljenje koje je produkt Heideggerova stajališta o tradicionalnoj metafizici kojoj je uskraćen uvid u problematiku temporalnosti. Taj je uvid spriječilo dvoje, u jednu ruku zanemarivanje pitanja o bitku uopće I u vezi sa time izostanak jedne tematske ontologije tubitka, jedne prethodne ontološke analitike subjektivnosti subjekta I to vrijedi podjednako za Kanta kao I za Descartesa . I onda Heidegger piše u svome Bitku I vremenu & 6 “ Descartes međutim ne ostaje samo pri tom zanemarivanju I time pri potpunoj ontološkoj neodređenosti res cogitans sive mens sive animus. Descartes provodi fundamentalna razmatranja u svojim Meditationes putem prenošenja srednjovjekovne ontologije na to biće što ga je postavio da bude fundamentum inconcussum. Res cogitans biva ontološki određena kao ens creatum, Bog kao ens infinitum jest ens increatum. Ali stvorenost, u najširem smislu napravljenosti od nečega , bitan je strkturni moment antičkog pojma bitka. Prividno novi početak filozofiranja razotkriva se kao usađivanje kobne predrasude, na temelju koje se u vremenu što je slijedilo zanemarivala tematska ontološka analitika “duševnosti” koja je slijedila nit vodilju pitanja o bitku I ujedno se kritički razračunavala s naslijeđenom antičkom ontologijom.! (Bitak I vrijeme str.27)

Metafizika za Heideggera ima opći smisao koji sobom nosi svako pitanje o tome što je bitak. Jer svako pitanje o nekom određenom biću prekoračuje ono što je dato, to je ono meta, ono trans, fizisa ili prirode. U tom smislu Aristotelove Metafizika govori o bitku bića ali kao I čitava tradicionalna metafizia ne razumije razlikovanje bitka I bića I njihova bivstva mada ja pomalo sumnjam u ovu tvrdnju jer je Aristotel u 5 I 6 knjizi Metafizike obradio ontološku diferenciju bitka I bića. Ali je važno da metafizika može misliti s obzirom na to da je njena mogućnost, njezin korijen u samoj metafizičkoj prirodi čovjeka. Zbog transcedentalnog ustrojstva čovjekova bivstva. Znači Kantov čisti um se ne bavi metafizikom u onom smislu da se pita što stoji iza svijeta pojava nego brine kako da prekorači, transcendira ka bitku. A da bi ovo postigao um mora poznavati sebe I prvo do čega na tome putu samopoznavanja um dolazi jest njegova konačnost odnosno ljudskost. Konzekventno tome mjesto istine konačne spoznaje je u opažanju a ne u suđenju kako važi u tradicionalnoj predstavi o onome istinitome. Mišljenje je u službi opažanja a ono zajedničko I za jedno I za drugo je predstava I to u prvom slučaju opažaj a u drugom pojam. Bog ili neka druga viša priroda spoznaje apsolutno a konačna spoznaja čovjeka je uvijek usmjerena na ono to je dato ili na ono što je u suvremenom vremenu otuđeno. Drugim riječima opažaj onoga datog može biti samo uvjetovan pa je odlika čovjekove konačnosti u tome što je njegova spoznaja uvijek neki intuitus derivativus. Opažaj čovjeka kao konačnoga živog bića za razliku od boga jest uvijek ograničen onim što je dato. Sva njegova sloboda u tom primalačkom aktu jest da on pojave može podvrgnuti uvjetima kao što su čist opažaj vremena I prostora. Naravno ovo je jedna velika diskusija ali kod Heideggera nema govora o beskonačnosti. Kod njega je čovjek konačno biće koje posjeduje izvjesnu beskonačnost u smislu razumijevanja bivstva. Ali čovjek nikada nije beskonačan u smislu razumijevanja bivstva . Ukoliko je ontološko razumijevanje bivstva moguće jedino u unutrašnjem iskustvu bića onda je beskonačnost ontološki bitno vezana za ontičko iskustvo tako da se može reći I obrnuto: beskonačnost koja iskrsava u uobrazilji jeste upravo najjači argument u prilog konačnosti.

Htio bih još spomenuti slučaj mjere koja je toliko prisutna kod Kuzanskoga s obzirom na Heideggerovo stajalište kojega je izrazio u svome Bitku I vremenu. Kuzanski u svojoj DDI piše:

U mjerenju ne dolazimo do minimuma od kojeg ne može biti

manje - kao što je ranije naznačeno. Dakle, konačna linija je nedjeljiva u

svojoj biti [omjeru]; linija od jedne stope nije manja linija od linije

od jednog lakta. Iz toga slijedi da je beskonačna linija bit

konačne linije. Slično tome, bezuvjetni Maksimum je Bit svih

stvari. Ali bit je mjera. Stoga Aristotel s pravom kaže

u Metafizici da je Prvo mjera [metrum et mensura]

svih stvari jer je Bit svih stvari. ( DDI str.27)

A o mjeri I mjerenju Heidegger govori na kraju svoga Bitka I vremena kada razmatra pitanja takozvana vulgarnoga razumijevanja vremena: “Ono što datira, raspoloživo je u okolnome svijetu, pa ipak nije ograničeno na priborski svijet redovitog brigovanja . U njemu je naprotiv uvijek već suotkrita okolnosvjetska priroda kao I javni okolni svijet. Na to javno datiranje u kojem si svatko priopćuje svoje vrijeme svatko može ujedno I “računati”, ono upotrebljava neku javno raspoloživu mjeru. To datiranje računa s vremenom u smislu mjerenja vremena, kojem je, prema tome, potreban neki mjerač vremena, to jest neki sat”. I onda Heidegger razmatra smisao upotrebe sata. Ali bismo mi mogli reći da Heidegger isto tako uzima u obzir I smisao našega korištenja kalendarom, pa onda smisao cijele eksperimentalne znanosti koja uglavnom mjeri određene veličine. Zato mi se čini da je ova kritika Heideggera u biti duboko konzervativna. Ili na primjer njegovo shvaćanje brojeva I onoga što je brojeno. Jer Kuzanski na primjer u drugom poglavlju svojih De coniecturis govori o brojevima kao simboličkim egzemparima stvari. “Broj je sigurno prirodno proizveden početak razumnoga pripravljanja stvari “ ( Ibid, str.166) One kreature koje nemaju ili im nedostaje um, kao što su divlje životinje doista nemaju brojeve.

“Niti se u broju razvija išta drugo osim razuma, jer se dokazuje da je broj početak onih stvari koje se postižu razumom - dokazano do te mjere da ako se broj ukloni, onda razum pokazuje da ništa od tih stvari (postignutih razumom) ne bi ostalo. Štoviše, razvijanje broja od strane razuma i njegova upotreba broja za donošenje pretpostavki nije ništa drugo nego razum koji koristi sebe i mentalno oblikuje sve (pretpostavke) stvari u prirodnoj, vrhovnoj slici sebe - baš kao što u i kroz Svoj Su-vječni Svijet, Bog (koji je Beskonačni um) komunicira sa bićima stvari.” (Ibid)

A za Heideggera je na primjer riječ o vulgarnom mjerenju vremena koje nije ništa drugo nego egzistencijalno-ontološko izlaganje definicije vremena koju daje Aristotel “To naime vrijeme, to Brojeno u kretanja sretajućega u horizontu Ranijeg I Kasnijeg.”, da bi Heidegger zaključio “ To nivelirajuće zakrivanje svjetskoga vremena što ga provodi vulgarno razumijevanje vremena nije slučajno.” Nego je karakteristika suvremenoga doba ali I istočnoga grijeha čovjeka koji je izbačen iz raja zemaljskoga.

Na znam da li se možemo složiti sa Heideggerom. Pogotovo ako imamo na umu takve konstatacije Kuzanskoga koje totalno negiraju ovu fenomenologiju SMRTI o kojoj govori Heidegger. Tako Kuzanski piše:

“Štoviše, zemaljsko uništenje stvari koje doživljavamo

nije snažan dokaz [Zemljine] niskosti. Jer budući da postoji jedan

univerzalni svijet i budući da postoje uzročno-posljedični odnosi između svih

pojedinačnih zvijezda, ne može nam biti očito da je išta u potpunosti

pokvarljivo; radije, [stvar je pokvarljiva samo] prema jednom

ili drugom načinu postojanja, jer su uzročni utjecaji - sažeti,

takoreći, u jednoj osobi - odvojeni, tako da način postojanja

tog i tog propada. Dakle, smrt ne zauzima nikakav prostor,

kako kaže Vergilije. Jer smrt se čini da nije ništa drugo nego složena

stvar koja se razlaže na svoje komponente. I tko može znati

događa li se takvo razlaganje samo u odnosu na zemaljske stanovnike-

Neki [ljudi] su rekli da na Zemlji postoji onoliko vrsta

stvari koliko i zvijezda. Dakle, ako Zemlja na ovaj način skuplja na različite vrste utjecaj svih zvijezda, zašto se ne događa

slična pojava u područjima drugih zvijezda koja primaju zvjezdane

utjecaje? I tko može znati vraćaju li se svi utjecaji koji se isprva skupljaju u vrijeme sastavljanja u vrijeme

raspadanja, tako da se životinja koja je sada skupljena jedinka određene vrste u području Zemlje oslobađa svakog utjecaja

zvijezda, tako da se vraća svojim izvorima? Ili [tko može znati]

vraća li se samo oblik uzorku ili svjetskoj duši, kako kažu

platonisti, ili se samo oblik vraća vlastitoj zvijezdi (od koje je vrsta primila stvarno postojanje na majci Zemlji) ikretanje zvijezda?—[tj.] kada se ovaj duh prestane ujedinjavati

i kada se povuče zbog bolesti [životinjskih]

organa ili iz nekog drugog razloga, tako da svojom razlikom kretanja

izaziva odvajanje, tada se vraća kao da se vraća zvijezdama, a njegov oblik se uzdiže

iznad utjecaja zvijezda, dok se njegova materija spušta

ispod [njihovog utjecaja]. Ili [tko može znati] smiruju li se oblici

svakog područja u višem obliku - npr. intelektualnom obliku -

i kroz taj viši oblik postižu cilj koji je cilj

svijeta? I kako se taj cilj u Bogu postiže nižim oblicima

kroz ovaj viši oblik? I kako se viši oblik uspinje do

opsega, koji je Bog, dok se tijelo spušta prema

središtu, gdje je također prisutan Bog, tako da je kretanje svih [komponenti] prema Bogu? Jer kao što su središte i obod

jedno u Bogu, tako će se jednog dana tijelo (iako se činilo da se spušta

kao da se spušta u središte) i duša ([iako se činilo da se uspinje kao da će se]

ponovno ujediniti u Bogu, u vrijeme kada

neće prestati svako kretanje, već [samo] ono što se odnosi na stvaranje.

Tako reći: bitni dijelovi svijeta (bez kojih svijet

ne bi mogao postojati) nužno će se ponovno ujediniti kada prestane

biti uzastopno stvaranje i kada se duh koji spaja vrati i

ujedini mogućnost sa svojim [tj. duhom] vlastitim oblikom.

Sam od sebe čovjek ne može znati te stvari; [može ih znati]

samo ako ima [ovo znanje] od Boga na sasvim poseban način. Iako nitko ne sumnja da je Savršeni Bog stvorio sve stvari za Sebe i da ne želi uništenje nijedne od stvari koje je stvorio, i iako svi znaju da je Bog vrlo velikodušan nagrađivač svih koji Ga obožavaju, ipak samo Bog, koji je Njegova vlastita Djelatnost, zna način sadašnje i buduće nagrade Božanske Djelatnosti. Ipak, reći ću nekoliko stvari o tome kasnije, prema božanski nadahnutoj istini. Trenutno je dovoljno da sam se, u neznanju, dotaknuo ova pitanja na prethodno navedeni način. ( Ibid. str.97,98)

I mi sada vidimo koliki je to optimizam da bi se Heidegger zapravo trebao stidjeti pred Kuzanskim kao što se dijete stidi kada je otkriveno u prevari I krađi. Ništa više od toga nije ostalo!

`