KOME SAM SE JA JAVIO?!

Pa komedija je već više sa tim partizanskim borcima. Ja gledam te društvene mreže pa vidim priloge o borbama na Sutjesci, o borbama partizana za oslobođenje Zagreba na primjer, vidim slike heroja I heroina našega partizanskoga pokreta, borce kako stradaju, borce u kolonama, umorne od pješačenja I marševa po Bosanskim gudurama…..pa onda slike Tita zajedno sa Mošom Pijade ili Kočom Popovićem….I doista je istina da je riječ o velikim ljudima koji su živote davali za pravednu stvar komunizma. I ja sam se tim ljudima javio u doba velikih nemira I beznađa početkom 80 godina prošloga stoljeća, ja sam se dakle javio PARTIZANIMA da im ponudim ono što ja imam I što ja mogu, nesebično I sa punom vjerom da crvena komunistička zastava može biti natopljena I mojom krvlju… Ja nisam otišao ni lijevo niti desno, niti liberalima, niti socijaldemokratima, niti nacionalistima, ustašama ili četnicima, niti bilo kojoj seljačkoj, demokratskoj ili kršćanskoj stranci, nego sam se javio komunistima za koje sam vjerovao da mogu pronaći solucije za našu katastrofalnu situaciju, političku I ekonomsku….Ali sam se prevario, fundamentalno sam se prevario jer sam od tih istih partizana, od tih istih jugoslavenskih komunista doživio najteže uvrede I poniženja jer su oni misliti da rade veliku I naročito značajnu stvar ako vrijeđaju ljude. Tako je na koncu ispalo prema Šuvaru da sam ja tako angažiran u Partiji jer se želim obogatiti I pobjeći od puste bijede kojom sam izložen, da sam ambiciozan jer mi je stalo do uspjeha I karijere, da idem na sve ili ništa za razliku od ostalih koji su razumni I skromni- da čovjek pukne od smijeha. Jer je on mislio da su ljudi svi kao I on- motivirani novcem I karijerom pa je borba za Titovo nasljeđe bila istovremeno borba za pristojnu plaću ravnu plaći Predsjednika Amerike…. Jer uglavom u drugim ljudima vidimo odsjaje vlastite filozofije…

Dakle javio sam se partizanima ali se dogodilo da sam nakon nekoliko godina od tih istih partizana smješten u ludnicu sa mjesečnim dozama injekcija koje imaju katastrofalne posljedice od parkinsona, srčanih tegoba, bubrežnih tegoba, atrofije testisa…..samo zato jer se moje mišljenje nije slagalo sa mišljenjem večine članova jugoslavenskoga Saveza komunista. A onda sam kasnije došao do zagrebačke psihijatrije I njenog psihijatra Muradifa Kulenovića koji je u ono doba vrijedio kao jedan naš veliki psihijatrijski stručnjak potpomognut autoritetom Partije pa sam mu jednom prilikom rekao u njegovoj sobi da ja želim otići u inozemstvo kako bi nešto u stranome svijetu naučio a onda da bih se vratio u svoju domovinu prenoseći ta moja nova znanja na dobrobit čitave zajednice. A Muradif Kulenović se smijao tome mome domoljublju kao posljednom mojoj ludosti. Smijao se mojoj ljubavi prema domovini smatrajući da ja bulaznim ludosti jer za mene može realnost biti samo luđačka košulja jer vrijeđam kolektivnu svijest, pravim pizdarije I onemogućavam ljude u njihovim političkim nastojanjima. Oni su se svi smijali mome tragizmu I mojim intencijama I to od žene sa kojom sam dijelio postelju, do CK I Dedinja u Beogradu, od Trešnjevke u Zagrebu do Kuće cvijeća u Beogradu. A danas imam samo velike satisfakcije I mogućnost da moj slučaj dospije do javnosti kako bi se objavila Istina o tragizmu moje familije u vremenima Titovoga samovlašća I diktature.

Zlatan Gavrilović Kovač