KRITIKA I ASTRONOMIJA

Zlatan Gavrilović Kovač

Predgovor:

Ova knjiga koja je nastala u najnovije vrijeme u Adelaideu predstavlja peti dio moje Kozmologije zlatnoga prstena i ima podnaslov Književna kritika kao astronomija. Ili pak sire literaturologija kao astronomija. I iz samoga ovoga naslova jasno se vidi da ona u svome sadržaju ima u vidu predmete koji su podjednako bliski i literarnoj znanosti kao i astronomiji. Može izgledati čudno da je na jednom mjestu riječ o predmetima koji se povezuju sa dvije znanosti za koje se odvajkada držalo da nemaju ničega srodnoga između sebe. Literarna kritika na primjer bavi se procjenjivanjem i vrednovanjima literarnih djela dok se astronomija kao jedna stara prirodoznanstvena disciplina bavi razvojem i postankom kozmosa u cjelini. I naizgled između njih ima malo dodirnih točaka. Međutim to je samo naizgled tako dok je istina ta da se obe ove znanosti bave ljepotom i to ljepotom poezije i pisane riječi kao u književnoj kritici odnosno literaturologiji dok se astronomija bavi uredbom, poretkom i ljepotom našega Kozmosa za kojega je i Kantu vec bilo jasno da je dokaz mudrosti našega svevišnjega Ravnatelja koji je čitav naš svijet uredio kao dio svoje beskrajne ljepote. Odatle bismo mogli reci da se obe ove znanosti unekoliko sažimaju u estetskom doživljaju koji predstavlja najširi fundament estetskoga uviđaja a isto tako i estetskoga stvaranja tako da dolazimo do uvida važnih s obzirom na naš usud u kozmosu i svijetu u cjelini koji je tu položen pred nas da bismo se osvjedočili o mudrost i ljepotu premudroga Tvorca i Svedržitelja svijeta.

u Adelaideu 18.6.2013.

Nota Bene:

I Aristotel je imao u vidu ovu obostranu ljepotu literaturologije i astronomije kao matematičke prirodnoznanstvene discipline jer je on posebno razmatrao stajališta Aristipa o tome da nam matematičke znanosti kazuju i pokazuju ono lijepo i dobro. Tako je on u 13 knjizi svoje Metafizike M13 , 1078 b zapisao:

„Budući se lijepo i dobro razlikuju ( jer je prvo uvijek u činidbi a lijepo je i u nepokretninama) varaju se oni koji govore kako nam matematičke znanosti ne govore ništa ni o lijepome ni o dobrome. Jer one nam kazuju i pokazuju i te kako mnogo. Ako one, naime, ne imenuju, a pokazuju same stvari i razloge, ne može se reći kako nam ne govore o njima. Najviši su oblici ljepote poredak, razmjer, određenost, koje najviše pokazuju matematičke znanosti. A budući se te ( kao predak i određenost) čine uzrocima mnogih stvari, bjelodano je kako se dotične znanosti moraju baviti i takvim uzrokom, što je na neki način uzrok kao lijepo. Nu o tima ćemo stvarima jasnije govoriti drugdje”. ( Aristotel, Metafizika, SNL,Zagreb 1985, str 326, prevod Tomislava Ladana)

Po svemu sudeći ovo obećanje Aristotela da će se baviti odnosima onoga lijepoga i matematičkih znanosti nikada nije ispunio. Ja ne tvrdim kao oni interpretatori Aristotela da je on naime poznavao knjigu filozofije ali zacijelo nije i knjigu prirode ali mi se čini da je poznavao knjigu prirode na estetički način. A to je ono najvažnije što smo htjeli reći ovom našim prilogom Književna kritika kao astronomija.