IMMANUEL KANT O SUNCU

Zlatan Gavrilović Kovač

Pa što se filozofije tiče za nas je najvažnije razmotriti stajališta Kanta u pogledu njegove Opće teorije I povijesti Sunca uopće kako je ono predstavljeno u Njegovoj Teoriji neba iz 1755 godine. O ovim pitanjima on raspravlja u Dodatku sedmoga poglavlja svoje Teorije . Da bi pojmio odakle je u oblikovanju svjetske zgrade tijelo koje još služi kao težište atrakcije moralo postati “vatrenim tijelom”. Pa onda kako nastaju Sunčeve pjege I naposljetku o kraju njegova života. I mi smo začuđeni sa koliko je mašte, domišljati I ljepote Kant razmatrao ovu problematiku I na neki način totalno anticipirao stanje suvremene astronomije koja ima ista pitanja kao I Kant stoljećima ranije. I on kaže na jednome mjestu ovo : “U ovom metežu nalaze se lebdeće sorte izvrsne lakoće koje se ne probijaju , spriječene protivljenjem prostora, svojim padom do potrebne brzine periodičnih okretanja I prema tome ruše se u klonulosti svoga kretanja sve skupa na središnje tijelo . Jer su sada upravo ovi lakši I brzi dijelovi također najdjelotvorniji , tada vidimo da njihovim dodatkom tijelo I središte sistema dobija prednost da postane goruća kugla, jednom riječju Sunce. Naprotiv teža I nejaka građa I nedostatak ovih vatrom hranjenih dijelića čine iz planeta samo hladne I mrtve hrpe koje su lišene takve osobine.”. I on piše da je ovaj dodatak laganih materija također učinio da je Sunce dobilo specifično manju gustoću iako je Kantu ovo čudno jer bi u središtu svjetske građevine kao I u njezinom najnižem mjestu trebale nalaziti najteže I najgušće vrste materije čime bi Sunce bez dodatka tako velikoga mnoštva najlakše građe moglo nadilaziti gustoću svih planeta. (str.130, Svjetlost Sarajevo). Miješanje težih elemenata s onim najlakšima I najbržim služi također središnjem tijelu za “najžešći žar” koji treba na njegovoj površini gorjeti I održavati se . “Ako je Sunce sada ili ako su Sunca uopće goruće kugle onda je prvo svojstvo njihove površine koje se iz toga može uzeti , da se na njima mora nalaziti zrak, jer bez zraka ne može gorjeti nijedna vatra” ( Ibid) Pa onda Kant tu spominje sunčevu atmosferu iamjući na umu Halesa koji je raspravljao o elastičnosti sunčeve atmosfere . Ali “ Uzimali plamen koji gori iznad cijele plohe Sunca samom sebi zrak koji mu je neophodan za gorenje tada je Sunce u opasnosti da se čak ugasi ako je progutan najveći dio njegove atmosfere. Pa onda Kant anticipira : “Ipak se vide jasna obiljžja prolaznosti također na ovoj neprocjenjivoj vatri koju jee priroda nametnula kao baklju svijeta. Dolazi vrijeme u kojem će se ona utrnuti” A na mjesto Sunca koje je sada središte svjetla I života cijele svjetske zgrade zauzet će vječne tame. Međutim izmjenična težnja njegove “vatre” da ponovo oživi otvaranjem “novih rupa “ čime se ono uspostavilo možda nekoliko puta prije svoje propasti, mogla bi dati objašnjenje nestajanja I ponovne pojave nekih fiksnih zvijezda. A kao dokaz ovoga prirodnoga procesa Kantu služi razmatranje sunčevih pjega . I Kant na koncu zaključuje “Nećemo smionost naših slutnji kojima smo možda samo premnogo dopustili, prepustiti samovoljnim izmišljotinama”