HEIDEGGER I KANT

Zlatan Gavrilović Kovač

Pa ja bih htio reći par riječi o Heideggeru I Kantu s obzirom na neka metafizička, zapravo, astronomska pitanja imajući prije svega na umu Nebularnu hipotezu kojoj je upravo Kant dao svoj konačni oblik.

O Heideggeru su kod nas pisali mnogi I mnogi su isto tako prigovarali nihilizam, dekadenciju, ateizam, fašizam I nacizam, jezičku nejasnoću I besmislenost pojmova kod Heideggera kao što je to radila analitička filozofija sa Carnapom na čelu na primjer, pa onda neokantovci sa Cassirerom, pa onda kroz djela Lukacsa, Karla Lowitha, od Rudija Supeka do Marijana Cipre… ali ja mislim da su sve te kritike, bilo domaće ili svjetske, nedostatne I da ne pogađaju pravo stanje stvari europskoga nihilizma. Za Gaju Petrovića na primjer Heidegger je najveći filozof 20 stoljeća. Mislim da je Richard Wolin u pravu kada je posebno naglasio tu “etiku odgovornosti” koja bi trebala pratiti svakoga filozofa posebno u vremenima velikih nacionalnih iskušenja. Međutim je praksa drugačija pa naši filozofi u tim vremenima iskušenja postaju barjaktari najprimitivnije , najvuglarnije I najpogubnije nacionalne politike.

U ovom radu mi ćemo se baviti Heideggerovim razumijevanjem STRAHA kako je ono tumačeno u njegovom Bitku I vremenu iz 1927 godine I to posebno u paragrafu 30 pod naslovom Strah kao jedan modus čuvstvovanja . I on govori tu o onome “strašnome”, “što pripada strašnomu kao takvom , koje susreće u strahovanju. Pred-čim straha ima karakter nečega što može ugroziti”. Pa onda govori o “štetnosti , onome “prijetećem” , onome “sablasnome” I onda na neki način zaključuje “Ono za što strah strahuje jest samo strahujuće biće, tubitak. Jedino ono biće kojem se u njegovom bitku radi o samom njemu, može strahovati. To biće dokučuje strahovanje u ugroženosti , prepuštenosti samome sebi ...Ali strahovanje se može ticati I Drugih I tada govorimo o strahovanju za njih…” Ako neko “ugrožava” doduše još ne ali u svakom trenutku tada strah postaje “prepašću”. Ako je to “ugrožavajuće” karaktera skroz nepoznatoga, tada strah postaje “grozom”, a ako je iznenadno onda strah postaje užasom. Daljnje inačice straha poznajemo kao bojažljivost, zaziranje, zebnju, preplašenost. “Sve modifikacije straha ukazuju kao mogućnost sebe-osjećanja na to, da je tubitak kao bitak-u-svijetu “plašljiv” I nju valja razumjeti kao egzistencijalnu mogućnost bitnoga čuvstvovanja tubitka uopće, koje dakako nije pojedinačno.

Dakle ovdje se problematika straha vidi u smislu jednoga egzistencijalnoga stanja čovjeka. Neosporno je da svi iskušavamo strah bilo kao ono prijeteće, bilo kao ono grozno ili kao preplašenost, ali da postoji I naše osjećanje straha pred beskonačnom prostornovremenskom dimenzijom kozmosa u kojem smo mi sabijeni kao beskonačne maloće. Ovaj strah pred uzvišenošću prirode nije predmet fundamentalne ontološke analitike kod Heideggera. I ja tu vidim jednu ogromnu prazninu I provaliju nad kojoj lebdi njegov Bitak I vrijeme . A da bismo donekle pojmili u čemu se sastoji ta praznina Heideggera bilo bi najprije potrebno obratiti se Kantovoj Trećoj kritici Kritika moći suđenja iz 1787 godine jer je Kant tu razmatrao problem straha posebno straha pred snagom prirodnih sila. I Kant u paragrafu 27 svoje Treće Kritike pod naslovom O kvalitetu sviđanja u prosuđivanju uzvišenoga piše : “Duša se kod predodžbe uzvišenoga u prirodi osjeća uzbuđena, dok je u estetičkom sudu o njezinoj ljepoti u mirnoj kontemplaciji. To se uzbuđenje ( naročito u svome početku) može usporediti sa potresom tj. s odbijanjem I privlačenjem istoga objekta, koje se brzo izmjenjuje . Ono prekomjerno za uobrazilju ( do kojeg se ona goni u primanju zora) jest kao neki bezdan, pa se ona sama BOJI , da će se izgubiti u njemu ...Priroda uzeta u estetičkome sudu kao moć, koja nad nama nema sile, jest dinamički uzvišena”. No neki se predmet može smatrati kao STRAŠAN a da ga se ne bojimo, naime ako ga prosuđujemo tako da samo pomišljamo slučaj u kojemu bismo mu se htjeli oduprijeti I da bi onda svaki otpor bio uzaludan. Tako se kreposnik boji Boga a da ne osjeća strah pred njim . I Kant onda zaključuje: “Tko se boji taj I ne može suditi o uzvišenome prirode isto tako kao što onaj koji je obuzet sklonošću I apetitom ne može suditi o lijepom . Izbjegava se pogled na predmet što uljeva strah I nemoguće je da čovjek u strahu koji je ozbiljan nalazi sviđanje” . U odnosu na prirodne sile naša moć se čini neznatnom sitnicom . I te sile prirode mi rado nazivamo uzvišenima jer povisuju snagu duše na njenu običnu prosječnu mjeru I dopuštaju da mi u sebi otkrijemo moć posve druge vrste, da im odolimo, što nam ulijeva odvažnost da se ogledamo s prividom svemoći prirode. “ Na takav način priroda u našem estetičkom sudu se ne prosuđuje kao uzvišena, ukoliko pobuđuje strah, nego ukoliko našu snagu ( koja nije priroda) poziva u nama da ono zašto smo mi zabrinuti ( dobra , zdravlje I život) smatramo kao maleno , a stoga njenu moć ...ipak ne kao takvu silu pred kojom bismo se imali sagnuti...Čovjek koji se ne straši , koji se ne boji dakle koji ne uzmiče pred opasnošću ali koji se ujedno s potpunom promišljenošću svom snagom prihvaća djela” (paragraf 28) Prema tome uzvišenost nije sadržana prema Kantu ni u jednoj stvari prirode nego samo u našoj duši ukoliko mi možemo postati nadmoćni I svjesni prirode u sebi a na taj način I prirode ( ukoliko ona utječe na nas) izvan nas. Pa onda Kant navodi najodličnijeg pisca Burkea koji smatra da se “osjećaj uzvišenoga osniva na nagonu za samoodržanjem I na strahu tj. na nekoj boli…” A za Kanta uzvišeno prirode mora se samo pridavati načinu mišljenja ili osnovi za nju u ljudskoj prirodi .

Međutim ovakvo razumijevanje straha pred uzvišenošću prirode Heideggeru je potpuno strano. U tom smislu vrijedna je pažnje diskusija koju je vodio sa Cassirerom u Davosu 1929 godine s obzirom da je Heideggerov osnovni prigovar bio da Kantova metafizika zapravo Kritika čistoga uma nije nikakva spoznajna teorija. Poznato je na primjer stajalište Windelbanda iz njegove Povijesti filozofije

Kant s theory of knowledge followed with tenacious consistency

from the statement which modern Terminism had given to problems

of knowledge (cf. pp. 466 and 482). The philosopher had grown up

in the nai ve realism of the Wolffian school, which without close

scrutiny regarded logical necessity and reality as identical ; and his

liberation from the ban of this school consisted in his seeing the

impossibility of determining out of "pure reason," i.e. through mere

logical operations with conceptions, anything whatever as to the j

existence l or the causal relation 2 of real things. The metaphysi

cians are the architects of many a world of thought in the air; 3 but

their structures have no relation to reality. Kant now sought this

relation first in the conceptions given through experience, since the

genetic connection of these with the reality to be known by science

seemed immediately evident, but he was shaken from this "dog

matic slumber" by Hume, 4 who demonstrated that precisely the

constitutive Forms of the conceptional knowledge of reality, espec

ially the Form of causality, are not given in perception, but are

1 Cf. Kant s Sole Possible Proof for the Existence of God.

I tu vidimo da se neokantovstvo poziva svakako na znanstveno, prestižuće mišljenje I da je onda konzekvencija orijentacija na znanost I to u prvom redu na egzaktnu a to znači na matematiku I prirodnu znanost . Ovdje se logika na primjer shvaća kao filozofija znanosti . I onda je Hartmann primijetio da ako je bitak funkcija mišljenja , danos samo zadanost, zamjedba samo problem , činjenica samo krajnji cilj I sav sadržaj uopće samo relacija mišljenja tada očigledno više ne može postojati nešto iracionalno do čega je Hartmannu posebno stalo . “S apsolutnim relacionalizmom priznat je I principijelni racionalizam” (Osnovne crte jedne metafizike spoznaje str. 171)

Heidegger je sa druge strane smatrao da je onaj dio Kritike čistoga uma koji prethodi transcedentalnoj dijalektici nemoguće interpretirati kao teoriju spoznaje. Ali je totalno pogrešno reći to što Heidegger izjavljuje da priroda kod Kanta nikada nije predmet matematičkih prirodnih znanosti nego je biće prirode uvijek biće u smislu nečega predručnoga. Dokaz je za to naravno njegova Teorija neba iz 1755 godine koja prema Newtonovim načelima gravitacije , privlačnih I odbojnih sila raspravlja o nastanku našega solarnoga sustava. Dakle kao prirodoslovac. Za razliku od Heideggera koji kroz tematiku smrti, strepnje , brige raspravlja o čovjeku koji je biće transcedentno tj otvoreno prema biću kao cjelini I prema samome sebi , I to kao biće koje je svojim ekscentričkim karakterom postavljen usred cijeline biće uopće da bi mu filozofija pored sve njegove slobode pokazala ništavnost njegovoga tubivstva. Da čovjek pukne od smijeha! To je sasvim drugačije stajalište od neokantovskoga pogleda koji respektirajući konačnost čovjeka ukazuje da mogu postojati nužne I opće istine. Kako su mogući sintetički sudovi a priori ? Takvi sudovi koji po svome sadržaju ne samo da nisu konačni nego su opći I nužni . To je ono što je Cassirer nazvao imanentnom beskonačnošću naime da se ne oslobađa radikalno od konačnosti svoga polazišta ali da ukoliko izrasta iz konačnosti , ono konačnost vodi ka nečemu novome . “Carstvo duha nije metafizičko carstvo duhova, pravo carstvo duha je ovaj duhovni svijet kojeg je on sam stvaorio. To da ga je on mogao stvoriti znak je njegove beskonačnosti”

Ova tematika konačnosti I beskonačnosti ima kod Kanta specifičan karakter u njegovim raspravama o uzvišenome I objašnjenju imena uzvišenoga. “Uzvišenim nazivamo ono što je apsolutno veliko”. “Potonje je ono što je veliko iznad svake usporedbe. “Uzvišeno je ono u usporedbi s čime je sve drugo maleno” “Uzvišeno je ono čija samo mogućnost pomišljanja dokazuje moć duše, koja premašuje svako mjerilo osjeta” “Ogroman je predmet ako svojom veličinom uništava svrhu koja sačinjava njegov pojam. “ “Kolosalnim pak naziva se sam prikaz nekog pojma koji je gotovo prevelik za svaki prikaz ( koji graniči s relativno neizmjernim) jer se svrha prikaza njegova pojma otežava time što je zor predmeta za našu moć primanja gotovo prevelik .” ( paragraf 25 I 26) I konačno Kant raspravlja I problematiku beskonačnosti pa kaže “Priroda je dakle uzvišena u onoj od svojih pojava čijem zoru pripada ideja beskonačnosti” Međutim Heideggeru to uopće nije bitno .

A pred čime mi imamo danas taj osjećaj uzvišenosti prirode? Kako bi ilustrirali taj osjećaj uzvišenosti poslužit ćemo se suvremenim metafizičkim zapravo astronomskim zapažanjima imajući na umu upravo ovu Kantovu problematiku pa ćemo kao predmet uzeti naš solarni sustav

Sunčev sustav sastoji se od jedne zvijezde (Sunca), osam planeta s njihovim satelitima i raznih manjih članova

kao što su asteroidi, kometi i meteoridi, plus ogromne količine

rijetko raspršene međuplanetarne tvari. Sunce sadrži 99,86%

ukupne mase Sustava, dok Jupiter i Saturn čine

90% onoga što je preostalo. Jupiter je najveći član planetarne

obitelji i zapravo je masivniji od svih ostalih planeta

zajedno. Uglavnom zbog Jupitera, težište Sunčevog sustava nalazi se izvan Sunca.

Sunčev sustav podijeljen je na dva dijela. Postoje četiri

relativno mala, stjenovita planeta (Merkur, Venera, Zemlja i

Mars), iza kojih dolazi zona asteroida Glavnog pojasa,

od kojih je samo jedan (Ceres) promjera preko 900 km. Zatim slijede

četiri diva (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun), plus roj

transneptunskih objekata, od kojih su najveći poznati Eris i

Pluton. Dugi niz godina nakon otkrića, 1930., Pluton se

smatrao pravim planetom, ali u kolovozu 2006. Međunarodna

astronomska unija, kontrolno tijelo svjetske astronomije,

uvela je novu shemu klasifikacije, kako slijedi:

Planet je bilo koje tijelo u orbiti oko Sunca koje je dovoljno masivno

da poprimi sferni oblik i koji je očistio svoju neposredno

susjedstvo od svih manjih objekata. Sve ove kriterije zadovoljava

osam poznatih planeta, od Merkura do Neptuna.

Patuljasti planet je sfernog oblika, ali nije napustio svoje susjedstvo. Navedena su tri: Eris, Pluton i Ceres.

Mala tijela Sunčevog sustava (SSSB) su druga tijela

koja kruže oko Sunca.

Prirodni sateliti su objekti u orbiti oko planeta, patuljastih

planeta ili SSSB-ova, a ne izravno oko samog Sunca.

Udaljenosti od Sunca se konvencionalno daju u astronomskim jedinicama (a.j.). A.j. se definira kao srednja udaljenost

između Zemlje i Sunca: u okruglim brojevima 149 600 000 km

(93 000 000 milja u imperijalnom sustavu). Jupiter je otprilike

5,2 a.j. udaljen od Sunca; jedna svjetlosna godina, koja se koristi za međuzvjezdane udaljenosti,

jednaka je 63 240 a.j.

Sada se čini da su razlike između različitih klasa

tijela u Sunčevom sustavu mnogo manje jasne nego što se prije

mislilo. Na primjer, vrlo je moguće da su neki asteroidi 'blizu Zemlje', koji se okreću prema unutra, dalje od glavnog roja, bivši kometi koji su izgubili sve svoje hlapljive tvari, a mnogi mali planetarni sateliti su sigurno zarobljeni SSSB-ovi.

Svi planeti, patuljasti planeti i SSSB-ovi kreću se oko Sunca u istom smislu, a (uz jednu iznimku) tako se kreću i veći sateliti

koji kruže oko svojih primarnih planeta, iako se mnogi sićušni 'asteroidni'

sateliti kreću u suprotnom (retrogradnom) smjeru. Orbite

planeta nisu jako ekscentrične i nisu znatno

nagnute prema Zemljinoj, tako da crtanje plana glavnog Sunčevog sustava na ravnom komadu papira nije ,grubo rečeno, netočno.

Međutim, patuljasti planeti i SSSB-ovi mogu imati putanje koje su

ekscentričnije i nagnutije, a kometi spadaju u potpuno drugu

kategoriju. Oni s periodima od nekoliko godina ili nekoliko

desetaka godina imaju izravno kretanje, ali briljantni kometi dolaze iz

dubina svemira i često putuju retrogradno. Njihovi

periodi mogu iznositi stoljeća, tisuće ili čak milijune

godina.

Također je značajno da se šest planeta okreće u istom smjeru

kao i Zemlja, iako su aksijalni periodi različiti tijekom 58 zemaljskih

dana za Merkur, manje od 10 sati za Jupiter. Iznimke

su Venera, koja ima retrogradnu rotaciju, i Uran, gdje je

rotacijska os nagnuta prema orbitalnoj ravnini za 98 stupnjeva, više od

pravog kuta. Uzrok ovih anomalija nije jasan.

PODRIJETLO I EVOLUCIJA

SUNČEVOG SUSTAVA

Istražujući povijest Sunčevog sustava, imamo barem jednu važnu informaciju: Zemlja je stara 4,6 milijardi godina, a Sunce, u nekom obliku,

mora biti starije od toga. Imamo pravo biti sigurni u

Zemljinu starost, jer postoji nekoliko pouzdanih metoda istraživanja

i sve daju istu vrijednost. Nema modernih neistomišljenika, osim

naravno biblijskih fundamentalista.

Predloženo je mnogo teorija. Posebno je važna „Hipoteza o maglici“, obično povezana s imenom francuskog astronoma iz osamnaestog stoljeća Pierrea Simona de Laplacea,

iako on zapravo nije bio prvi koji ju je opisao; izvornu ideju iznio je 1734. Emanuel Swedenborg iz Švedske,

koji je proveo koristan znanstveni rad, ali kojeg se danas najbolje pamti

po njegovim kasnijim, pomalo ekscentričnim teorijama (bio je u izvrsnim odnosima s brojnim anđelima i dao je slikovite prikaze života

na svim planetima!). Swedenborgov prijedlog razradili su

Thomas Wright u Engleskoj i Immanuel Kant u Njemačkoj, ali

Hipoteza o maglici u svom konačnom obliku bila je djelo Laplacea,

1796. godine.

Laplace je započeo s ogromnim oblakom vodikovog plina, u obliku diska

i u sporoj rotaciji; stalno se smanjivao i odbacivao prstenove, od kojih je svaki

proizveo planet, dok se središnji dio oblaka, takozvana solarna maglica, zagrijavao kako su se atomi u njemu

počeli sudarati sve češće. Konačno, kada je temperatura dovoljno porasla, rođeno je Sunce, a planeti su bili u orbitama koje su bile manje-više u istoj ravnini. Sve se činilo u redu dok matematička analiza nije pokazala da se

Odbačeni prsten uopće ne bi kondenzirao u planet; on bi se

samo raspršio. Bilo je i drugih poteškoća. Većina

kutnog momenta sustava nalazila bi se u Suncu, koje

bi se brzo vrtjelo; zapravo, većina kutnog momenta

posljedica je planeta, a Sunce se sporo okreće (njegov period aksijalne rotacije

iznosi nekoliko zemaljskih tjedana). U svom izvornom obliku,

hipoteza o maglici morala se napustiti.

Godine 1901. T. C. Chamberlin i F. R. Moulton predložili su

potpuno drugačiju teoriju, prema kojoj su planeti odvučeni

sa Sunca prolazećom zvijezdom. Gravitacijska sila posjetitelja

je iščupala vrući materijal u obliku cigare, a on se raspao

na planete, s najvećim planetima (Jupiter i Saturn) u

srednjem dijelu sustava, gdje bi bio najdeblji dio 'cigare'. Ponovno je bilo kobnih matematičkih prigovora,

i modifikacije ideje od strane A.W. Bickerton (Novi Zeland),

koji uključuje 'djelomični udar', ali ni taj novi moment nije bio ništa bolji. Međutim, teorija u

svom izvornom obliku ostala je u modi neko vrijeme, posebno zato što ju je

podržavao Sir James Jeans, vodeći britanski astronom,

koji je također bio autor popularnih knjiga o astronomiji koje su

bile široko čitane (i zapravo se još uvijek čitaju). Da je bila valjana, planetarni

sustavi bili bi vrlo rijetki u Galaksiji, jer

se bliski susreti između zvijezda rijetko događaju. Kao što sada znamo,

ovo je vrlo daleko od istine. Drugu modifikaciju je

predložio kasnije G. P. Kuiper, koji je vjerovao da je Sunce

nekako steklo dovoljno materijala za stvaranje binarnog pratitelja,

ali da se taj materijal nikada nije formirao u pravu zvijezdu;

planeti bi se mogli smatrati zvjezdanim ostacima. Ova ideja nikada nije naišla na

veliku podršku.

U mnogim aspektima naše trenutne teorije nisu previše različite od stare

Hipoteze o maglici. Doista počinjemo s oblakom plina i prašine,

koji je počeo kolabirati, a također i rotirati, moguće zbog

gravitacijske privlačnosti udaljene supernove. Jezgra se pretvorila

u ono što nazivamo protozvijezdom, a solarna maglica se formirala

u oblik spljoštenog diska. Kako je temperatura rasla, protozvijezda

postala je prava zvijezda Sunce i neko vrijeme prolazila kroz ono što se

naziva stadij T Tauri, šaljući snažan 'zvjezdani vjetar' u

oblak i istiskujući najlakše plinove, vodik i helij.

(Naziv je dobio jer je fenomen prvi put otkriven

s udaljenom promjenjivom zvijezdom, katalogiziranom kao T Tauri.)

Unutarnjim, stjenovitim planetima nedostajao je plin koji je

bio istisnut zvjezdanim vjetrom, ali dalje od

Sunca, gdje je temperatura bila puno niža, divovski planeti su

mogli formirati i akumulirati ogromne atmosfere bogate vodikom.

Jupiter i Saturn su se prvi formirali, Uran i Neptun su se izgradili kasnije,

kada se većina vodika raspršila. Zato

sadrže manje vodika i više ledenih materijala od svojih prethodnika.

Može se reći da su Jupiter i Saturn pravi plinoviti divovi, dok se

Uran i Neptun bolje opisuju kao ledeni divovi.

U ranoj povijesti Sunčevog sustava bilo je mnogo

'preostalog' materijala. Jupiterova snažna gravitacija spriječila je

formiranje planeta u zoni koju sada zauzimaju asteroidi Glavnog

pojasa; dalje su bila druga tijela veličine asteroida

koja čine Kuiperov pojas. Svi planeti bili su izloženi

jakom bombardiranju, i to je vrlo očito; Svi stjenoviti

planeti su gusto prekriveni kraterima, kao i sateliti, uključujući i naš Mjesec, gdje je bombardiranje trajalo nekoliko stotina

miliona godina. (Zemlja nije bila imuna, ali do sada je većina

zemaljskih udarnih kratera erodirala ili se potopila.) Općeprihvaćeno je mišljenje da su plinski divovi, posebno Jupiter, djelovali kao štitovi, štiteći unutarnje planete od

još razornijeg bombardiranja.

I na druge načine, mladi Sunčev sustav bio je vrlo drugačiji

od današnjeg. Sunce je bilo mnogo manje sjajno, tako da je, na primjer, Venera možda bila samo ugodno tropska. Također je vjerojatno da je u unutarnjem dijelu Sustava postojao dodatni planet koji se sudario s proto Zemljom i stvorio

Mjesec (iako o tome postoje različita mišljenja). Vanjski

planeti možda barem nisu bili u svojim sadašnjim orbitama, a smatra se da su

međusobne interakcije i interakcije s općim otpadom uzrokovale 'planetarnu migraciju'; čak je sugerirano

da je u jednom trenutku Uran, a ne Neptun, bio najudaljeniji div.

Ne možemo se pretvarati da znamo sve detalje o evoluciji

Sunčevog sustava, ali barem možemo biti sigurni da smo na

pravom putu. Koliko se proteže Sunčev sustav? Teško je dati točan odgovor. Glavni sustav završava u orbiti Neptuna

(osim ako ne postoji još udaljeniji div, što je malo vjerojatno

(nije nemoguće), ali kometi i mnogi transneptunski planeti udaljavaju se

na mnogo veće udaljenosti, a Oortov oblak leži znatno više od svjetlosne

godine. Najbliže zvijezde iza Sunca, one iz

skupine Kentaura, udaljene su nešto više od četiri svjetlosne godine. Stoga,

čini se poštenim reći da je efektivna granica Sunčevog sustava

reda veličine dvije svjetlosne godine od nas.

Trenutno je Sunčev sustav u biti stabilan, ali ovo stanje

stvari ne može trajati vječno. Sunce postaje sve

svjetlije i za najviše četiri tisuće milijuna godina

nabubrit će i postati crveni div, daleko moćniji

nego što je danas. Merkur i Venera bit će uništeni; Zemlja bi mogla

preživjeti, jer će Sunčev gubitak mase oslabiti njegovu gravitacijsku

privlačnost, a planeti će se spiralno kretati prema van u ograničenoj mjeri.

Pa čak i ako naš svijet preživi, bit će u obliku usijane, kipuće mase. Zatim će se Sunce urušiti i postati sićušna, slabašna, supergusta bijela patuljasta zvijezda, a iza nje će se pojaviti užasna vrućina. Kasnije nastat će

super gusta bijela patuljak zvijezda, a žarka vrućina bit će

zamijenjena utrnulom hladnoćom. Na kraju će Sunce izgubiti posljednje

ostatke svoje snage i postat će mrtvi crni patuljak, možda

još uvijek praćen duhovima svojih preostalih planeta. Čak je

moguće da nakon spajanja naše Galaksije i

Andromedine spirale, Sunčev sustav, ili bolje rečeno, ono što je od njega ostalo,

završi u vanjskom dijelu Mliječne staze ili u dubinama

međugalaktičkog prostora.

Međutim, za nas, sve ove krize leže toliko daleko da ih ne možemo

doista točno predvidjeti. Znamo da Sunčev sustav ima

ograničen vijek trajanja, ali još uvijek nije stariji od srednjih godina.

Dakle pred ovakvim pitanjima filozofije, metafizike I astronomije Heidegger zatvara oči držeći da filozofija u smislu jedne fundamentalne fenomenološke analize treba dati odgovore na pitanja o transparentnosti pitanja o bitku I njegovoj vlastitoj povijesnosti . Tu zadaću Heidegger razumijeva kao destrukciju nasljeđene sastojine antičke ontologije provedenu po niti vodilji pitanja o bitku kao razbijanje te sastojine na izvorna iskustva u kojima bijahu dobivena prva I vodeća određenja bitka. Za to je potrebno obraditi problemtiku temporalnosti polazeći od Kanta pa onda slijedeći Descartesovu ontološku poziciju pokazati kako Kant preuzima Descartesovu poziciju dogmatski I pored toga što je bitno dalje oblikuje da bi konačno analiza dospjela do posljednje stvari filozofije a to je do mišljenja koje je shvaćeno kao cogito koje depotencira čovjeka na stvar. I da naravno destrukcija toga cogito mora biti temeljita, odlučna I konačna. Malo je neobično u povijesti filozofije slijediti ovakva stajališta Heideggera imamo li na umu da je Descartes bio primjer istinskoga filozofa kao što je njegova filozofija I znanost primjer istinske filozofije. Descartes je pisao o metafizičkim pitanjima, o filozofiji I njenoj metodi , o emocijama I strastima, o klimi I klimatskim fenomenima I fenomenima meteorologije, optike, o svjetslosti , o analitičkoj geometriji,matematici….a kod Heideggera je shvaćen vulgarnim filozofom sa vulgarnim poimanjima vremena I prostora jer iz Descartesova cogita proizilazi ništenje čovjeka u njegovoj ljudskosti I njegovoj istini, kada banalnost stane da mašta!

Ovo je mišljenje sasvim drugačije od Kantovoga iz Treće Kritike gdje Kant spominje Čuđenje koje graniči sa strahom, užas I sveta jeza koja obuzima gledaoca kod pogleda na gorske mase, koje se dižu nebu pod oblake, na duboke ponore I vode koje bjesne u njima, na duboko zasjenjene pustinje , koje izazivaju melanholična razmišljanja itd. Kraj sigurnosti u kojoj sebe zna, nije zbiljski strah nego samo pokušaj da se uobraziljom upustimo u to kako bismo osjetili snagu one iste moći kako bismo na taj način pobuđeno uzbuđenje duše povezali sa njenim mirnim stanjem I kako bismo tako bilči nadmoćni nad prirodom u sebi samima, dakle I nad prirodom izvan sebe, ukoliko ona može imati utjecaja na osjećaj našega ugodnoga stanja. “ ( paragraf 29)

Ali je istina da je Heidegger razmatrao jednim dijelom Prirodu jer mu je ona zadnja rupa na svirali u odnosu na Povijest kojoj diže spomenike I to pri samome kraju Bitka I vremena gdje raspravlja o vulgarnom pojmu vremena. Odatle njegovo skiciranje glavnih značajki oblikovanja računanja vremena I upotrebne sata jer je vrijeme danas postalo javno I to je ono što Heidegger naziva svjetsko vrijeme. A “javnost “ je prema definiciji iz paragrafa 27 Bitka I vremena : “Razmaknutost, prosječnost, niveliranje , kao način bitka Se konstituiraju ono što poznajemo kao javnost”. Pa onda u tu prosječnost, u tu vulgarnost Heidegger ubrtaja takozvani prirodni sat , primitivni tubitak koji se koristi “seljačkim satom”, pa onda javni sunčani sat , pa onda mjerimo vrijeme I ručnim satovima a danas I smatphonima. Ali je riječ o “kazaljci koja broji”. Međutim ja ne vjerujem da je ljudsko otkriće kalendara, broj dana u godini I minuta u satu...dakle ja ne vjerujem da je to moguće interpretirati u smislu vulgarnoga shvaćanja. Jer je vrijeme svagda kozmičko a predstavlja otkrivanje mjesta kojega planeta Zemlja ima u orbiti oko centralnoga Sunca. Tako je godina ophodnja Zemlje oko sunca u jednome krugu odnosno elipsi, pa je dan ophodnja planete Zemlje oko svoje osi, dok su minute I sekunde I sati dijelovi te ophodnje prema seksagezimalnom računanju vremena. I ja ne vjerujem da je taj napor čovjeka kroz milenije moguće shvatiti vulgarnim predodžbama primitivnoga tubitka.